Posljednja Šeksova bitka

Još prošle godine bilo je onih koji su žestoko negodovali kad se na ovim stranicama u negativnom kontekstu prikazivao vječni hadezeovac Vladimir Šeks. I dok je bilo previše nepobitnih činjenica da je on jedan od najvećih utega stranci u razvoju demokratskih standarda, ali i u cijelom političkom životu, ti su stranački pobornici i simpatizeri nastojali uvjeravati kako on nikad ništa nije radio iz vlastitog interesa, da se nije obogatio, da je sve radio za interese stranke, posebice radeći na tome da se stranka ne raspadne, da je drži na okupu, tetoši, miluje...

A ovih se mjeseci pokazuje ne samo da je sve o Šeksu bilo točno prognozirano, nego da je Šeks još gori od najgorih prognoza. Ni kod Šeksa ni kod njemu sličnih, njemu odanih kadrova, nije riječ ni o kakvu interesu koji je povezan s državom ili strankom, nego je samo riječ o moći, vlasti, pozicijama i ničemu drugome. Naravno, nije takav samo Šeks niti je to samo obrazac ponašanja u HDZ-u. Od toga nisu imuni ni SDP, a da ne govorimo o vječitom dvojcu Čačić – Pusić u HNS-u.

Jadranka Kosor ima puna usta demokracije, a te njezine demokracije nema ni u vlastitu dvorištu, u stranci koju pokušava voditi čvrstom, željeznom rukom, čvršćom nego što je bila Sanaderova. Dovoljno je samo pitati ljude iz njezina okruženja kako se prema njima odnosila kad je, recimo, bila u Banskim dvorima.

Jadranka Kosor ni jednom u životu nije politički pobijedila, pa ni kad je došla na čelo stranke i Vlade niti može sad pobijediti u stranci, osim ako joj to omogući Šeks svojim političkim intrigama u kojima je zacijelo najvještiji u Hrvatskoj, a i šire. Vodeći ljudi stranke koja nakon osam godina izgubi izbore, koja je opterećena skandalima, suđenjima, optužnicama, sumnjičenjima, nemaju što više raditi na svojim stranačkim pozicijama. Zapadni demokratski standardi ne počinju se primjenjivati u Vladi ili negdje drugdje. Demokraciju valja začeti u stranci. A HDZ je na svim razinama zavrijedio dobiti nove ljude. Ne samo zbog te stranke nego i zbog demokracije u Hrvatskoj. Jer sadašnjoj vlasti treba jaka oporba, koje nema. A umjesto toga, na terenu se vode rovovske bitke između stranačkih klanova, a Šeksov klan ne preza ni pred čime, samo da zadrži vlastite pozicije. Bitka se posebice vodi u Slavoniji, Šeksovu leglu, koje mu polako izmiče iz kontrole. Na terenu se osjeća veliko nezadovoljstvo, mnogi se nadaju da će doći do promjena, bore se, a Šeks i njegova šefica s kojom je sklopio pakt vide samo sebe i nikoga drugoga.

Sve ovo ne znači da i jedan od kandidata za preuzimanje stranke ima liderskih sposobnosti. S Milinovićem stranka bi otišla previše udesno, osim ako to žele birači, kao i njegov kaubojski stil. On nema širine, a taština mu je velika. Milošević gleda samo sebe, ispuhao se, nema baze, a Prgomet i Kujundžić više su tu radi demokratskih izbora, pokušaja da se nešto napravi, promijeni, a manje zbog šansi koje baš i nisu velike. A Karamarko pak kao da je negdje nestao, rijetko ga se gdje može vidjeti, a još manje čuti, osim ako to nije dio strategije da se izbori ne dobivaju u medijima, nego na terenu među ljudima. On birače pokušava dobiti na Tuđmanu i demokršćanskim načelima, ali njih valja znati i pretočiti u politiku koja mora odgovarati realnosti današnjeg vremena, životu današnjeg hrvatskog čovjeka i njegovim potrebama.

Svi su oni javno uvjereni i, dakako, ostavljaju dojam da će svatko od njih biti pobjednik. Ali potiho se svatko od njih vraća na Šeksa koji vodi svoju posljednju bitku i uz kojega se nepovratno vezala Jadranka Kosor. Rezultati izbora u HDZ-u odredit će i daljnji razvoj demokracije u Hrvatskoj. Nije Budimir Lončar jedini koji je odavno trebao pustiti prste od politike. Šeks je očiti primjer, pa Mesić... Ali i izvan politike imamo pošast “starih kadrova” koji koče mlađe, a time i sav naš razvoj.

Sa Šeksom i Jadrankom Kosor demokracija u Hrvatskoj samo gubi!