Potraga za stolcem

Ako nešto simbolizira orwellizaciju svijeta, onda je to televizijska kamera. Ona je gotovo prisutna posvuda. Posebno na mjestima gdje se jate i okupljaju političari. Kamere vole političare, a političari još više kamere. Kolika je političarska ovisnost o televiziji i njezinim kamerama, zna se najbolje po tome što mnogi političari ne žele pročitati ni dnevni red svojih skupova dok ne ugledaju televizijske snimatelje. Političari vole kamere, no one uvijek i ne slikaju samo ono što oni vole i žele. U to smo se dosad uvjerili mnogo puta, i mi, ali i političari.

Vjerojatno se u to već osvjedočila i potpredsjednica SDP-a Željka Antunović. Ali ako nije prije, onda jest prije nekoliko dana, nakon što joj je na stranačkom skupu uzmanjkao stolac. Koliko su televizijske kamere bešćutne, tehnički hladne, pa i nemilosrdne, viđeno je bezbroj puta. Ali unatoč tome, uvijek smo iznova zatečeni nekim prizorom. Jedan od takvih je i iznenađeno lice Željke Antunović, koja neuspješno traži svoje mjesto među SDP-ovim izabranicima. Taj je prizor u kojemu SDP-ova potpredsjednica traži svoj nepostojeći stolac jedan od neugodnijih prozora viđenih na televiziji. Neugodno je to bilo gledati. Žena bez uspjeha traži svoje mjesto, a svi je blijedo gledaju i prave se kao da nemaju pojma, glumeći “nevine u ludnici”. Uvidjevši “propust organizatora”, stranačka potpredsjednica neugodu pokušava okrenuti na šalu pa kaže da “neki znaju ugrabiti stolac”, a da ona, nasuprot njima, “zna rješavati probleme”. Ali taj pokušaj šale nije ublažio neugodu cijelog događaja, a ni političarkinu nelagodu i zbunjenost.

Od političarke kakvom se dosad predstavljala Željka Antunović, a čemu su redovito posredovale televizijske kamere, bilo je očekivati da će i, ne krijući iznenađenje, potražiti “organizatora”, pitati ga o čemu je tu riječ te mu “skresati u brk” što misli, potom se uvrijeđena i ljutita okrenuti i napustiti društvo koje ju je zaboravilo i učinilo prekobrojnom. Umjesto toga, ona se primirila na rezervnom stolcu te na kraju izašla na pozornicu kao ničim uvrijeđena i ponižena članica SDP-ova “tima za pobjedu”!

Tko god je gledao neugodnjak sa stolcem vjerojatno mu je prva pomisao, nakon toga njezina iskazivanja stranačke lojalnosti, bila da se na nju ne računa, da neće “igrati” u tome “timu za pobjedu” bez obzira na to što je istrčala na binu. Sva iskustva iz povijesti političkih igara potkrepa su takvu mišljenju, tj. da u politici nema slučajno zaboravljenih, da se zaboravom križa već prije prekrižene. Zahvaljujući televiziji, prije nekoliko smo mjeseci vidjeli možda jedan od najdrastičnijih primjera nikada do kraja odigrane drame radnog naslova “Gdje završava političar, a počinje čovjek”, obnovljene proteklih dana dramatičnom potragom za stolcem Željke Antunović. Bilo je to “oduzimanje riječi” sisačkom gradonačelniku Dinku Pintariću, kojega Ivo Sanader, “zato što je prekršio proceduru”, samo što nije potjerao u kut. Ljutiti premijer i pokunjeni gradonačelnik ostali su glavnim likovima toga TV prizora i spomenute drame o političaru i čovjeku.

Kada se pogleda da većina takvih “proceduralnih pogrešaka” i “propusta organizatora” završava ne kao političarska osobna drama, nego kao “mali nesporazum”, a ponekad i kao komedija, onda je zapravo pitanje postoji li za političare takva drama? Možda je njezino postojanje samo umišljanje televizijskog gledatelja koji se nije okušao kao političar. Od cinizma i hladnoće televizijske kamere, od njezine bešćutnosti, pa i grubosti, neosjetljivije je često samo ono što ona snima. Politika je jedna od takvih tema. Potraga za stolcem nije samo paradigma politike, ona je puno više.