Zijad Gračić posljednji je put igrao u "Pticama nebeskim",
televizijskoj seriji koja se prikazivala prije 16 godina. I baš kao što
je prošle godine popularnom Jastrebu, odnosno Žarku Radiću sapunica
"Villa Maria" bila veliki televizijski povratak, tako je i Zijadu uloga
Frenkija Fishera u sapunici "Ljubav u zaleđu" značila - povratak na
mali ekran. I sam će poluozbiljno, polu u šali reći:
- Istina. Uloga nogometnog menadžera, pomalo mafijaša, promijenila mi
je život stubokom. Baš se zato povodim za Frenkijem, svojim
televizijskim likom, koji sve odlično slaže i organizira, ima puno
samokontrole i discipline koja mu je nužna da bi mogao odraditi i
kontrolirati i suprugu i ljubavnicu i posao...
Zijad priznaje kako se u prošlih šesnaest godina baš i ne može pohvaliti glumačkim kontinuitetom - ni televizijskim ni kazališnim. Vjeruje da će nova intendantica u njegovoj matičnoj kazališnoj kući, zagrebačkom HNK-u, Ana Lederer imati sluha i na obostrano zadovoljstvo surađivati s cjelokupnim dramskim ansamblom, što njezina dva prethodnika baš i nisu činila. Upravo zato naglašava kako mu je uloga u "Ljubavi u zaleđu" ne samo povratak, nego i veliki zadatak i pravi izazov. - Svi mi imamo svoja viđenja sapunica, ali kad je riječ o samom snimanju, osobno ne vidim neku bitnu razliku od, recimo, snimanja "Ptica nebeskih" 1989. godine. Istina, dok nisam ovo počeo raditi, imao sam o sapunicama sasvim drugo mišljenje. No sad sam shvatio da je to organizacijski vrlo ambiciozan projekt. Proces funkcionira kao u najpreciznijoj tvornici i svaki dio mora biti maksimalno skoncentriran na svoj dio posla. Možda se i dogodi poneki propust, ali u cjelini sve ispadne OK - objašnjava.
Kaže kako se u glumačkim krugovima puno razgovara upravo o tome kako
je u posljednje vrijeme nastala prava hiperprodukcija serija i
sapunica, pa kolege više i nemaju kad komentirati rad jedni drugih, čak
i ne stižu doznati međusobno tko što radi. To drži dobrim jer
kvantiteta, smatra, stvara i kvalitetu.
Kad spomenemo odnos Frenkija i njegove kćeri slikarice Nine, Zijad
Frenkija nastoji obraniti i riječima u razgovoru i glumačkom igrom,
iako tvrdi da njegovim mutnim poslovima nije sličio niti jedan dio
njegova života, pa čak ni onaj kad se bavio "glumačkim poduzetništvom",
kad je prije petnaestak godina s Igorom Serdarom i Mijom Begović imao
jednu od prvih privatnih kazališnih produkcija.
Isto tako, Zijad Gračić ne nalazi nikakve sličnosti između odnosa
Frenkija Fishera prema supruzi Kseniji i kćeri Nini, te svog odnosa
prema supruzi Katarini i djeci sinu Arijanu i kćeri Korini.
- U obitelji Fisher odnosi unutar trokuta Frenki - Ksenija - Nina nisu dobri. Između Frenkija i njegove kćeri vlada ne samo generacijski jaz, nego imaju sasvim različito viđenje života. U mojoj obitelji stvari su posve drukčije - kaže i dodaje da je upravo vrijeme glumačke stanke iskoristio kako bi se krajnje posvetio vlastitoj obitelji. Supruga Katarina je ekonomistica, sin Arijan petnaestogodišnjak, pohađa prvi razred privatne umjetničke gimnazije, a petogodišnja Korina najmlađi je član obitelji. Objašnjava kako oba djeteta imaju umjetnički dar - Korina glumački, a Arijan bi mogao biti sjajan slikar ili kipar. - Moj brak funkcionira sasvim drukčije od Frenkijevog. Ja držim do međuljudskih odnosa. Ako se ljudi međusobno poštuju, drže do osobnosti jedno drugog, osluškuju disanje partnera kroza život, onda to može rezultirati uspjehom. Usto, ja sam netipičan glumac. Otkad imam obitelj bio sam više kod kuće nego vani - priča Zijad. Sličnost s Frenkijem nalazi samo u tomu što baš kao i on i Zijad se nastoji organizirati na više područja. Osim obitelji i HNK, sudjeluje u projektima privatnih kazališnih produkcija, a uza sve to posljednjih pet godina je i profesor govora i glume na glumačkoj Akademiji u Tuzli gdje ima i svoju klasu. U matičnoj kazališnoj kući angažiran je u zaposleničkom vijeću kao predstavnik glumačkoga ansambla, vrlo dobro poznaje situaciju oko novog kazališnoga zakona, ali smatra da je to preopširna tema da bi se o njoj tek usput prozborilo. Reći će tek da nije materijalna privatizacija ono najgore što se hrvatskome društvu moglo dogoditi, jer od materijalne gora je - duhovna privatizacija. Mnogi su je glumci osjetili na vlastitoj koži jer zbog nje godinama nemaju priliku zaigrati. Jednostavno, smatra, ne dobivaju svi istu šansu, nisu svi, bez obzira na talent, ravnopravni. Zanimljivo je da se Zijad Gračić u mladosti vrlo ozbiljno bavio - košarkom.
- E da, košarka je moj prvi sport. Ozbiljno sam se njom bavio kao klinac, a i sad često zaigram. Da nisam glumac, bio bih vjerojatno košarkaš. Ne znam što je presudilo da odaberem glumu, ali znam da bih se i košarkom, da sam u njoj profesionalac, bavio jednako ozbiljno i predano kao danas glumom - kaže Gračić.