Prave zalihe plina i nafte tek 2020.

Najnovija plinska kriza mogla bi po mnogo čemu biti prijelomna za geopolitiku energije, međunarodne odnose, ali i za naša uvriježena razmišljanja o planiranju razvoja, te dakako i za odnos domaće javnosti prema energetskim projektima. Ovogodišnja plinska kriza nije nova, ali iznenađujuća je obostrana nepopustljivost. Spor traje od 2005. kad je počelo optuživanje s ruske strane za ukrajinsko preusmjeravanje plina namijenjenog europskim kupcima, dok je ukrajinska strana odbijala Gazpromove zahtjeve za povećanjem cijene plina i plaćanjem zaostalog duga, tvrdeći da su neopravdani. Razloge ukrajinske nepopustljivosti treba tražiti u financijskim problemima u koje je Ukrajina dospjela eskaliranjem globalne financijske krize.

Politička pozadina uključuje i predstojeće izbore koji bi mogli biti – “biti ili ne biti” sadašnje ukrajinske vladajuće garniture, koja računa i s američkom potporom. S ruske strane pad prihoda od nafte kao i očekivano smanjenje cijene plina dodatno su utjecali na zatezanje. Ni tu ne treba zanemariti političke razloge, iako je Rusiji pokazivanje snage za dogovaranje budućeg izvoza plina u Europsku uniju možda čak i važnije od pritiska na Ukrajinu i njezinog odvlačenja od ulaska u NATO.

Lakoća ucjenjivanja
Ipak, ono što proizlazi kao pouka, osobito za buduće članice EU i rubne zemlje, jest lakoća kojom su sudionici spora ucjenjivali drugu stranu, odnosno politička pregovaračka “elegancija” vodstva EU u situaciji dok su se smrzavali oni drugi, tj. neke Europi periferne zemlje, koje su manje ili više uredno ispunjavale obveze i još urednije plaćale plin, a prve su bez njega ostale. Naime, vodstvo EU najprije je reklo da krize neće biti, pa da je to bilateralni problem, a tek kad je prekid opskrbe pogodio zemlje središnje Europe, počelo je rješavanje krize. To ostavlja gorak okus u pogledu vjerodostojnosti europske politike, osobito u zemljama koje još nisu članice, jer ih upućuje na politiku snalaženja i osiguravanja vlastitih rješenja te pronalaženje dodatnih izvora plina iz sjeverne Afrike, Bliskog istoka ili iz Rusije, ali mimo dosad očigledno nepouzdanog posrednika.

No iz ove krize mogu se izvući i neke pouke tipične za naše domaće ponašanje, osobito kad je riječ o energetici i energetskim projektima, čije se neposredne koristi ne mogu mjeriti mjesecima nego godinama ili čak desetljećima. U prvom redu, odnos prema isplativosti energetskih zahvata i projekata dvojben je i za domaću javnost i za politiku koja prepoznaje i uzima za ozbiljno doista samo neposredne interese javnosti, tj. birača, čiji učinci i efekti se računaju mjesecima ili u najboljem slučaju razdobljem od proteklih parlamentarnih do idućih lokalnih izbora i obratno.

Dobar je primjer takvog kratkoročnog pristupa dugotrajno loptanje s projektom za izgradnju terminala za prihvat ukapljenog prirodnog plina (LNG terminal), koje poprima najbolje manire prave televizijske sapunice. Projekt je još početkom 90-ih izišao iz tadašnje razvojne službe INA-e, pa ga je odgodio rat, zatim česte smjene na čelu INA-e, pa kad je osnovan prvi međunarodni konzorcij koji je pod konac 90-ih proveo i opsežna studijska istraživanja tržišta i lokacije za terminal, sve je odgođeno zbog stagnacije u rastu potrošnje energije izazvane deindustrijalizacijom, tranzicijsko-privatizacijskim problemima i tadašnjim konceptom samodostatnosti hrvatskoga gospodarstva. Nakon što je prije nekoliko godina obnovljen međunarodni konzorcij, sve skupa opet stoji zbog tipično hrvatskih sumnji oko toga treba li nam to doista, zbog svih mogućih ekoloških dvojbi, pitanja što će nam novi plin za pet godina kad ga sad ima dovoljno, hoće li nas netko u tome prevariti ili zašto bismo iznajmili dio naše obale i plinovoda za transport plina drugima i tako dalje i tako dalje.

Ali ako i postoje neke realne dvojbe oko složenih i skupih projekata poput LNG terminala, neki drugi energetski zahvati doista ne bi trebali biti izloženi sumnji kao što je kod nas slučaj. Primjerice, odnos prema energetskim zalihama, čak i onim obvezatnim, koje proizlaze iz međunarodnih ugovora i koje nas čekaju prije ulaska u Europsku uniju ili u času kad budemo ulazili, bio je dosta godina kamen spoticanja hrvatske energetske politike.

Agencija za zalihe
Kod naftnih derivata na snazi je međunarodna obveza čuvanja zaliha u visini 90-dnevne potrošnje. Međutim, 90-ih godina, uz pritisak novostvorenih privatnih naftaša Hrvatska je izbjegavala stvoriti (i financirati) te zalihe. Napokon je 2006. osnovana državna agencija (Handa), ali se nastavilo s natezanjem oko financiranja tih zaliha i njihova dovođenja na potrebnu razinu, a naposljetku Hrvatska je to kandidirala za jedno od izuzeće s tim da će do 2012. svoje sadašnje jedva 60-dnevne zalihe derivata ipak dovesti do razine 90-dnevne potrošnje. U međuvremenu, neki od tih domaćih naftaša protivnika financiranja obvezatnih zaliha, svoje su tvrtke prodali inozemnim naftnim kompanijama i problem se “izgubio” na marginama energetske politike kao i u srećom sniženim cijenama nafte koje su se sa 147 sunovratile na 40-ak dolara po barelu, pa su i domaće zalihe naftnih derivata zasad ostale na razini doktrinarnog brušenja energetske strategije.

Sličan scenarij s nešto drukčijim rasporedom uloga odvijao se i u plinskom sektoru, a ova kriza je to potencirala sve do nestašice i prisilnog iskapčanja potrošača. Energetičari znaju da plinsko skladište Okoli, pušteno u pogon još 1987, koje je prije 10-ak godina rekonstruirano uz približno 20-postotno povećanje kapaciteta, već nekoliko godina svojim kapacitetom ne zadovoljava potrebe zbog narasle potrošnje i sve većeg broja novih potrošača. Međutim, rasprave o novim skladištima zapinjale su na financiranju njihove izgradnje. Distributeri plina koji od maloprodajne cijene dobivaju dobru polovicu, godinama nisu htjeli ni čuti za financiranje skladišta, INA u situaciji u kojoj je ograničenjem cijena plinski posao bio pod pritiskom smanjene profitabilnosti tek je pripremila idejne projekte za nova skladišta i ništa više od toga, dok se država oslanjala na teorije o globalnom zatopljenju, blage zime i povremeni interventni uvoz plina, na kojem su uvoznici, posrednici i transporteri dobro prolazili.

Pretoplo za priču o plinu
Uzalud su se u malobrojnim stručnim radovima, koji su ostajali u uskom krugu stručnjaka, elaborirala pitanja geopolitike energije, projekti novih plinskih skladišta, alternativnih pravaca dobave plina i novih energetskih projekata. Uzalud se i na redovitom jesenskom “Danu plina” Hrvatske stručne udruge za plin upozoravalo kako naš plinski sustav nema pravih zaliha za izvanredne situacije. Brzina rješavanja rusko-ukrajinskog spora prošle zime te iznadprosječne temperature u jesenskim mjesecima 2008. još su više relativizirali ta upozorenja.

U takvim okolnostima uprave energetskih tvrtki okrenute su rješavanju kratkoročnih financijskih i tehničkih problema i samo na one investicije, koje se lako mogu obrazložiti i čiji efekti ne sežu u budućnost dalje od nekoliko godina. Tako su se prigodom pripremanja Zelene knjige prilagodbe i dogradnje Energetske strategije Republike Hrvatske, tijekom ljeta prošle godine mogla čuti i gledišta kako bi domaću proizvodnju nafte i plina trebalo ugasiti i rezerve u ležištu čuvati za neka buduća vremena kad nafta i plin još više poskupe. U konzorciju koji je na njoj radio jedva je dogovoreno da bi povrh postojećih obvezatnih zaliha naftnih derivata trebalo formirati “prave” strateške zalihe nafte, ali nakon 2020. U dijelu o plinu jedva se pristalo na uključivanje operativnih zaliha plina u sustavu na razini 7-dnevnih potreba, a nikako na razini 10-dnevnih, a plan stvaranja strateških zaliha plina, uz izgradnju novih skladišta, uvršten je kao cilj tek u razdoblju između 2020. i 2030.

Kad se plinska kriza zaoštrila i usput jako zahladnjelo pa su počele redukcije, svi su se sjetili i plinskog skladišta i novih dobavnih pravaca i LNG terminala.

Za EU redukcije drugdje
No, u tome Hrvatska nije nikakav izuzetak, jer se i u krugovima Europske unije govorilo da je ovo iznenađenje, da to nitko nije očekivao i da bi ubrzano trebalo definirati europsku energetsku strategiju, a ne samo usavršavati sustave nacionalne i međunarodne energetske regulacije. Samo što se u Bruxellesu ta rasprava ograničava na “brušenje” strategije, dok su redukcije drugdje. Za našu bi javnost možda najvažnija pouka trebala biti primjena one kineske poslovice “Dalek je put do Pekinga, ali on počinje prvim korakom” na ozbiljno razmatranje i prihvaćanje, a ne stalno odgađanje energetskih projekata.

U održavanju hrvatskog plinskog sustava naposljetku je pomogao interventni uvoz posredstvom MOL-a i preuzimanje dijela jadranskog plina iz kvote ENI-ja. Tako će ova plinska kriza možda ipak uvjeriti hrvatsku javnost da međunarodna partnerstva nemaju samo loše strane. Isto tako ona je pokazala da su projekti strateških zaliha energenata, LNG terminala ili novih dobavnih pravaca nasušna potreba, a ne stvar daleke budućnosti.