Pravo na privatnost ni u enciklopediji

Tvorni je napad negdašnjega sportskog velikana na paparazza koji je pokušavao dokumentirati njegov preljub izazvao još jednu provalu jalovih rasprava. To, međutim, doista nije lokalna specifičnost; svijet je preplavljen romanima i filmovima u kojima su agresivni novinari ocrtani kao gotovo monstruozna bića.

Čak i sami novinari počesto se cinički izražavaju o moralnosti vlastite profesije. U osnovi je neprihvatljivosti (sve znatnijega) dijela suvremene medijske scene djelatan prijezir spram samoga koncepta (i, posebice, prakse) privatnosti. Pritom se najčešće rabe fraze poput “pravo javnosti da zna”. No, ta je parola izvorno bila razvijena kao nijekanje sustavne tajnovitosti vlasti (arcana dominationis), u cilju omogućavanja kontrole funkcioniranja aparata moći. Suvremena primjena toga načela, primjerice na ljubavni život glasovitih sugrađana/sugrađanki, sadržajno je naprosto besmislena – ali kao ideologija omasovljene prostote očito besprijekorno funkcionira.

 Naslijeđe ranijih političkih sustava - podudarno s patrijarhalnom potkom lokalnoga društva - načelno je otklanjalo privatnost kao vrijednost ili pak pravo; ta se praksa, razvidno je, i aktualno nastavlja (npr., ni u Hrvatskoj općoj enciklopediji, Leksikografskoga zavoda, niti u “Večernjakovoj” Općoj i nacionalnoj enciklopediji, odrednice privatnost uopće nema). Da takva odrednica postoji, morala bi – kako je to u pristojnijim sredinama i slučaj – upozoriti na to da privatnost označuje osobnu sferu u koju ostali nemaju pravo uvida (osim onih koje osoba o kojoj je riječ pripušta u tu sferu).

Odrednica bi, također, morala upozoriti na posebne (ustavno i zakonski određene) uvjete pod kojima javna vlast smije povređivati pravo na privatnost. No, kod nas, eto, nema ni leksikografijske odrednice, a kamoli uljuđene prakse.

Nije u svemu tomu sporno to da oni koji u javnosti (i od javnosti) žive imaju i dodatne obveze, da, u krajnjoj konzekvenciji, takvim statusom pristaju na djelomičnu redukciju svojega prava na privatnost. Ako se nekomu – poput već spomenute wimbledonske legende – u situaciji u kojoj je osumnjičen (barem) za prekršaj dopušta privilegij da se “dogovori o javljanju u policiju”, logično je zaključiti da takva javna znanost ima i svoju (uglavnom neugodnu) cijenu. No, i ta bi cijena trebala imati (barem načelno određene) granice. Po strani od pomodnoga skandaliziranja nad nedostatkom morala u medijima (podobnoga za – medijske – emitere moralne panike u00E0 la Branimir Bilić), u Hrvatskoj je problem i ozbiljniji.

Nije riječ tek o novinarskim ispadima (ma koliko česti oni bili). Nedavno je objavljivanje esemesiranja Vladimira Zagorca i “njegove Suzane” objelodanilo pravi doseg (barem nekih) medijskih dogodovština. Jer, riječ je – očito – o tekstuljcima koje su (umreženi) novinari dobili od policije, Državnoga odvjetništva ili neke od tajnih službi.

Objavljene su poruke sadržavale posve privatne jezične igre (a ne, recimo, tajne bankovne račune), na što javnost ni na koji način nema pravo. Nakon svega izostala je nužna obavijest o istrazi zbog evidentne zloporabe materijala dobivenoga elektronskim nadzorom (koju su trebali provesti policija, Državno odvjetništvo, ili Vijeće nacionalne sigurnosti – ili čak sve tri ustanove). Izostanak ovakve reakcije jasno je, na žalost, pokazao da se privatnosti u Hrvatskoj naprosto ne treba nadati.