“Ministar policije ponovno je izrazio nezadovoljstvo što se i dalje isplaćuju prekovremeni sati, naglasivši da u državnom proračunu nisu osigurana sredstva za isplatu”, pisali su mediji nerecesijske 2002. o naredbi tadašnjeg ministra Šime Lučina, člana stranke kojoj bi prvo na pameti trebala biti socijalna pravda, dok je Sindikat policije uzalud pozivao na poštovanje kolektivnog ugovora.
Da nije bilo Lučinovih naredbi, sudovi ne bi morali imati posla s oko sedam tisuća tužbi policajaca zbog neplaćenih prekovremenih sati, još 15 tisuća tužbi za božićnice i dar za djecu..., a i proračun bi bio bogatiji za plaćene troškove i kamate, jer država je sve sporove izgubila. Unatoč iskustvu vojnika SDP-a, premijerka Jadranka Kosor preuzela je skandalozne manire vladanja svoga političkog protivnika, samo što je naredbu zamijenila suptilnija preporuka s tajnog druženja u Banskim dvorima – tog nedemokratskog atavizma iz doba Sanaderove vladavine.
Naime, “s uzdama u rukama” nakon tajne sjednice Vlade podviknula je: “Budući da je ovih dana bilo onih koji ne poštuju odluke Vlade, mi ćemo im danas poslati jasne poruke. Ako ne mogu i neće, morat će otići”. Ubrzo je isplivala prva žrtva obračuna s neposlušnima jer je – prema općeprihvaćenom, a nedemantiranom zaključku medija o motivima javno neobrazložene premijerkine preporuke – zaduživši Hrvatski fond za privatizaciju da provede postupak razrješenja predsjednika uprave Petrokemije Borisa Mesarića tražila smjenu zbog njegove odluke da unatoč preporučenoj štednji u javnom sektoru isplati regres od 2500 kuna radnicima Petrokemije, njih oko 2300.
Međutim, isplata regresa obveza je iz kolektivnog ugovora koji je Petrokemija, u većinskom vlasništvu države, lani potpisala sa sindikatima, dogovorivši tada smanjenje plaće. U pravnoj državi skandalozno je da preporuke, naredbe i slični politički instrumenti imaju snagu jaču od zakona i drevnog pravila koje su još i stari Rimljani poštovali uzvikujući “Pacta sunt servanda!”, odnosno ugovori se moraju izvršavati. Dok se u nas zakoni donose da bi se kršili te ih se štiti u višegodišnjim procesima, sankcija za kršenje premijerkine preporuke odmah je stigla.
Svaka čast na odlučnosti u štednji, ali bez obzira na populistički plemenite namjere, zakoni i ugovori moraju se poštovati. Ustraje li premijerka, a šutnjom to potvrđuje, na smjeni zbog isplate regresa, onda ona ustraje na bezakonju. Prema Zakonu o radu, na radnike se primjenjuje uvijek “najpovoljnije pravo” pa ugovoreni regres ima prednost čak i pred zakonskom odredbom, a kamoli pred preporukom. Svaki ugovor, pa i kolektivni, mora se poštovati sve dok se ne izmijeni u za to predviđenoj proceduri. U protivnom, zakinuta strana ima pravo na tužbu.
A tada, ono što je nekoć kratkoročno bila štednja, dugoročno se pokaže kao nepotrebna rastrošnost. Za sve nas i državni proračun bilo bi vrlo korisno da onaj koji je sada dolje (Lučin) kaže kolegici koja je sada gore (Kosor) isplati li se takva politika vladanja. Ili da premijerki njezin aktualni strateg gospodarske reforme objasni što je mislio kad je za naš list slikovito kazao: “Svoje račune moramo platiti, sve je ostalo populizam!”.
Ova vlada je kao Marko koji kasno na Kosovo stiže. Nakon rata i nakon dvadeset godina hajdučije. za koju su hajdučiju zaslužne podjednako obje najjače političke stranke. A taj Marko (Vlada) i nije neki Don Quijote, svi su oni bili tu negdje svih tih godina. A sad treba namiriti sve strane presipajući iz šupljeg u prazno. Ipak, neka učine bilo što da nas izvuku s ruba ovoga ponora. Evo, radnici idu Josipoviću,vraćaju mu braniteljska odličja, nose zastavu. Briga njega za branitelje, za odličja za zastavu.On sanja treću jugoslaviju. Na tome ustrajno radi već odavna, i prije nego su ga postavili za predsjednika. Čkomi baba, mi smo frigani.