Prodaja Božića

U našoj je tradicionalnoj kulturi Božić uvijek bio blagdan mira, blagoslova i dobrote. Danas ga se u eri potrošnje, šopingiranja, hedonizma i reklamokracije predstavlja kao “blagdan darivanja”. U nekadašnjoj je kulturi Božić bio i to. Ali u društvu skromnosti, materijalne oskudice, drugih društvenih vrijednosti, još nerazvijene svevlasti masovne i potrošačke kulture, blagdansko je vrijeme bilo i vrijeme darivanja. No, darivao bi se neki mali znak bliskosti – jabuka, naranča, knjiga, draga sitnica... Od kada smo sustavnim i planskim djelovanjem reklamne industrije pretvoreni u “vječno gladnu dojenčad” koja stalno traže svoju bočicu, tj. od kada smo postali nezasitnim potrošačima, i Božić je pretvoren u kult i kulturu potrošnje. Od Svetoga će Nikole zadužena i od kuknjave dešperatna Hrvatska trošiti, usprkos takvome raspoloženju, k’o pijani milijunaš!

Ekonomski analitičari već sada računaju koliko će milijardi, zbog krize zabrinuti i uskukani, potrošiti za blagdane. Kada se potrošačka groznica razmaše i kada se na koncu zbroji koliko je to mahnitanje koštalo, opet će se javiti čuđenje kako je u “takvoj krizi” moguće potrošiti toliko novca!? Nešto tu nije u redu. Ili smo blesavi, pa trošimo više nego što imamo, ili je naše siromaštvo “više u glavi”!? Hrvatska je mogla biti puno bolja i sretnija zemlja nego što jest, no nju se i pretvara u zemlju sumornoga raspoloženja i zabrinutih lica, u zemlju “sve veće sirotinje”, državu u kojoj svi lopovi. Hrvatska dešperacija nije bez osnove jer se kriza ipak osjeti; plaće i ne rastu, a sve poskupljuje... Usto, gotovo svakodnevno doznajemo i za nove “državne lopove” koji su se nagrabili i nahapali. Unatoč svim takvim našim mufljuzima i stvorenom uvjerenju o korupciji koja je sve premrežila, Hrvatska vjerojatno ni lopova ni korupcije nema više nego je imaju i zemlje tzv. razvijene demokracije. Naravno da mi nismo uzoriti, da u našemu nacionalnome karakteru ima nešto kvarno – ali zar toga nema ni na svetom nam Zapadu? Osim toga, tko to i kako, određuje indeks i stupanj korupcije?

Je li indeks korupcije realna brojka, mjerilo realnosti, ili nečija proizvoljna procjena? Do sada se uglavnom pokazalo da je taj indeks, ako to nekome politički moćnome za nešto treba, veći, odnosno, manji. Isto je i s pokazateljem rizičnosti ulaganja u neku zemlju, pa i u Hrvatsku. Tko to objektivno, činjenično procjenjuje? Kako se određuje kreditni rejting neke države? A svaka takva procjena, pogotovo loša, loše djeluje i na opće raspoloženje, na daljnje širenje hrvatskog beznađa. Te su međunarodne “pouzdane procjene” često tek čista politika. Koliko su takve procjene i ocjene varave, plošne, manjkave i neutemeljene, valjda nije ništa zornije od istih takvih “vjerodostojnih pokazatelja” o enormnom gospodarskom rastu baltičkih zemalja, u nekadašnjoj priči o Baltičkom tigru, koji se pretvorio u obično, jadno mače. Ili svojedobna ekonomska bajka o Sjevernoj Irskoj kao o gospodarskom divu i poslovnome eldoradu. I što je na koncu ostalo od toga mita? Samo ruševina bivših iluzija. U Hrvatskoj ima dovoljno domaćih majmuna, autentičnih hrvatskih ludorija, lopovluka i i budalaština, koje šire nespokoj, sumnje, sumorno raspoloženje, pa i beznađe. Sve to spojeno s uvezenom, globalnom slikom krize, širi pesimizam i potiskuje nadu.

U zemlji koja malo čita a puno gleda, koja je u bescjenje, a na eurokratsko “dobrovoljno – moraš”, prodala dva televizijska kanala šrot televizijama, neprestance nas sve, pogotovo mlade, kontaminiraju banalnim i trivijalnim sadržajima, ideologijom lagode i lake zarade mimo rada i još lakšega trošenja. No već je i prije njih stvoren temelj za kult uživanja u šopingu, za ugodu, zabavu, trošenje i pošast kupnje. A tamo gdje nema širenja vrijednosti rada, štednje i skromnosti ni Božić ne može biti do “blagdan darivanja”.