Prodajemo ono što vrijedi da bismo spasili ono što ne vrijedi

Do kraja mandata provest ćemo masovnu privatizaciju, poručio je građanima ministar financija Slavko Linić objasnivši da će u vlasništvu države ostati tek “monopol u prijenosu energije, distribuciji vode, znači ono što je zaista vrijedno”. Pa ipak, u trenutku dok Linić najavljuje taj novi privatizacijski val, država je na dobrom putu da stekne vlasničke udjele u tisućama domaćih privatnih poduzeća, najšireg mogućeg spektra djelatnosti. Samo u prvih pet mjeseci ove godine podneseno je oko 4300 zahtjeva za otvaranje predstečajnih nagodbi, postupka u kojem – dosadašnja iskustva pokazuju – postoji ustaljena praksa da država svoja potraživanja temeljem neplaćenih poreznih davanja pretvara u vlasničke udjele. Država bi tako već uskoro trebala postati suvlasnik stotinjak kompanija, među kojima i onih koje je, ne tako davno, privatizirala. Pa je tako primjerice opet ušla u vlasničku strukturu splitskog Konstruktora, varaždinskog Varteksa, Međimurje Betona, a već godinu i pol je i većinski vlasnik Badela. Nove nagodbe slijede pa je zapravo – dok Linić priča o privatizaciji – u provedbi najveći ciklus nacionalizacije domaće privrede od velikog podržavljenja privatne imovine koju su provele komunističke vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ne radi se tu samo o predstečajnim nagodbama.

Država je već pokrenula ciklus preuzimanja vlasništva nad županijskim bolnicama, a Državno odvjetništvo već otprilike dvije godine diljem Hrvatske agresivno provodi postupke uknjižbe države na nekretnine koje su dosad pripadale lokalnoj samoupravi, a država na njih polaže pravo temeljem Zakona o šumama. Cijelu tu svoju golemu imovinu – milijune hektara zemljišta, stotine tisuća raznih vrsta nekretnina i nebrojene udjele u poduzećima svih vrsta i namjena država će – kao što joj i priliči – objediniti u mamutski holding koji bi onda tom imovinom trebao upravljati. Kako će upravljati, bit će definirano opsežnom strategijom, no njezine prve naznake već su se mogle vidjeti na primjeru Hrvatske poštanske banke. Tu banku, s ipak respektabilnim tržišnim udjelom, država sad planira prodati da bi namaknula proračunska sredstva, a s druge strane, u posljednjih godinu i pol dana direktno i indirektno potrošila je oko 300 milijuna kuna za dokapitalizaciju Croatia banke, Centar banke i Varaždinske banke – sve skupa banaka s minornim tržišnim udjelom.

Slavko Linić nedavno je navodno pobjesnio jer HEP nije prihvatio predstečajnu nagodbu Diokija, temeljem koje je svoja potraživanja prema posrnuloj petrokemijskoj industriji trebao pretvoriti u vlasnički udjel. Ipak, kamo vodi takva politika? U procesu predstečajnih nagodbi danas postoje stotine, ako ne i tisuće tvrtki koje su dužne HEP-u. Treba li kompanija ući u vlasništvo svih njih? Ako ne svih, po kojem će kriteriju birati? Kako je Linić u svojoj izjavi ostavio mogućnost privatizacije kompanijinih elektrana, ispada bi HEP istovremeno mogao prodavati svoju imovinu iz osnovne djelatnosti, a otpisom dugova “kupovati” minorne udjele u tvrtkama s djelatnostima od proizvodnje plastičnih masa, trikotaže i prodaje intelektualnih usluga. Takav model upravljanja državnom imovinom suštinski je isti kakav je i bio proteklih dvadeset godina, gdje država i dalje kao svemoćni arbitar vrši preraspodjelu javnog bogatstva prema vlastitim preferencijama i potrebama političkih elita.

Prodajemo ono što prodati možemo – jer vrijedi – zato da bismo namaknuli novac za spašavanje onoga što propada – jer ne vrijedi – ali propasti ne smije. Ipak, u vrtlogu ideoloških prijepora koji su posljednjih mjeseci zahvatili Hrvatsku, protiv ove nove nacionalizacije nitko nije dignuo glas, pa ni vodeća oporbena stranka čiji glavni gospodarski strateg uporno u javnosti mantra o “manjoj državi”. Manjoj, ali za koga? Jer kada bi se gospodarski utjecaj države uistinu smanjio, čime bi – jednom kad pobijede na izborima – uopće mogli vladati?