Ora odlazi od kuće dan nakon što je ispratila svog mlađeg, dvadesetjednogodišnjeg sina u njegovu posljednju operaciju na samom kraju obveznog vojnog roka. Odlazi, jer ne želi kod kuće dočekati te ljude u vojnim odorama, koji će joj pokucati na vrata i uručiti obavijest o tome da joj je sin Ofer poginuo.
Na taj put Ora i Ofer trebali su poći zajedno, tjedan dana pješačenja Galilejom trebala je biti svojevrsna proslava njegova povratka kući i nadoknađivanje vremena provedenog u vojsci, iz koje se, nadala se Ora, neće vratiti baš toliko promijenjen. Onda je intervenirao pripovjedač i majku ostavio bez sina, Ofer je izabrao lojalnost kolegama. Ipak, na taj put ne odlazi sama, nego s ljubavi svog života, ocem djeteta Avramom. Njihov je odnos i u dalekoj prošlosti također prekinuo rat, on je završio u zarobljeništvu, prošavši torture i mučenja, žaleći jedino za tim što su ga palestinski vojnici nakon svega ostavili na životu. Nikada se nije oporavio, životareći godinama, polumrtav, pod sedativima, ne želeći čuti za Oru i sina.
Grossmanova tuga
Ora je započela život s njegovim i njezinim najboljim prijateljem, na kraju ostavši sama, a sada joj treba netko kome će pričom posvjedočiti život svog sina i održati ga na njemu.
Na razini fabule, radnja je vrlo jednostavna, Ora i Avram, kojeg ona prvi put uspijeva izvući iz mraka, tijekom cijelog romana šetaju Galilejom i razgovaraju, padaju u ponore i dižu se. Pritom saznajemo sve o njihovoj mladosti, ratu koji je vječan i koji je okvir za sve priče njihovih života te svaki i najmanji detalj o njihovu sinu Oferu jer Ora vjeruje, sve god priča o njemu, dječak će ostati živ.
Majka do u beskraj opsesivno opisuje sve od prvih koraka, do čudne bolesti četverogodišnjaka koji danima nije ustajao iz kreveta kada je saznao da ljudi ubijaju životinje kako bi ih jeli, dugoj fazi vegetarijanstva, sazrijevanju u mladića i muškom principu koji vraća jedenje mesa u njegov život.
Kulturi rata i nacionalizama, tolikim uzaludnim smrtima i mučenjima da bi se došlo do pobjede. Putu do škole obilježenim punktovima bombaša samoubojica, životu u zemlji obilježenoj kontrolnim punktovima. Ora se čuva osuđivanja, a svojim pripovijedanjem imenuje i kazuje sve.
A onda intervenira život. Malo prije nego što će završiti svoj genijalni roman “Do kraja zemlje” na vrata pisca i mirovnog aktivista Davida Grossmana jedne noći pozvone ljudi u vojnim odorama. Donose mu vijest o tome da je njegov sin Uri poginuo, dva mjeseca prije svog 21. rođendana, od Hezbollahove granate dok je iz zapaljenog tenka pokušavao izvući kolege. Nekoliko sati prije okončanja libanonskog rata. Na kraju romana, stoji Grossmanova zabilješka: “U to vrijeme osjećao sam – ili, točnije, želio sam – da ga knjiga koju sam pisao zaštiti... Kad je prošla šiva, predviđeno razdoblje žalovanja, vratio sam se knjizi. Najveći dio već je bio napisan. Ono što se najviše od svega promijenilo bio je odjek stvarnosti u kojoj je napisana i konačna verzija.”
Danas o tom razdoblju priča kao o razdoblju nepodnošljive tuge koja je prisutna uvijek, ali i povratku pisanju kao jedinom načinu da preživi. I o svojim uvjerenjima od kojih nije odstupio ni milimetar, užasna osobna tragedija još je učvrstila stav da rat nije rješenje. Njegove riječi koje su izazivale prijetnje koje su mu stizale na kućnu adresu u vrijeme kad je napisao reportažu iz okupirane Gaze upozoravajući svoje sunarodnjake da će posljedice biti fatalne i za jedne i za druge, rezultirale su i time da su mu prerezali kočnice na automobilu.
Unatoč svemu tome, kada slušate Davida Grossmana dok priča o životu, ratu i književnosti, dvoranu ispuni muk. Prepreka nije ni prevoditelj jer njegove riječi izgovorene na stranom jeziku pogađaju ravno u srce svakoga tko želi slušati i odbija misliti u kategorijama “čistih” i “ispravnih”. Kasnije, dok potpisuje knjige, na prazan papir traži da napišete svoje ime, za njega sastavljeno od čudnih, zakučastih slova, kako bi ga mogao pravilno prepisati u knjigu na koju vam se potpisuje. Na zahtjev ponekad netaktičnih novinara, po tko zna koji put, kad završi razgovor o knjizi, priča o svome sinu. Tako da bi ga mogao razumjeti svaki čovjek i svaki roditelj, sve da je u životu pročitao tek dvije knjige. Priču koja ne zvuči kao bizarna opomena, nego kao život sam, priču koja se ne bi smjela dogoditi nikome, ni ičijoj djeci.
Balkan dovoljna kazna
Na bizaran skup kojeg su za prošlu subotu najavljivali još jedni “čisti” došlo je tek nekoliko djece. Pored svih vrsta medijske eksploatacije odjeka tog skupa, preko “čistih” koji su se zbog zabrane najavili žaliti sudu za ljudska prava, kršeći ih već u ideji “čistoće” pa do onih koji rupe u logici krpaju odmahivanjem ruke na pitome domaće nacionaliste, pojava djece na skupu, u svim tekstovima trebala je zazvučati kao nešto minorno, kao olakotna okolnost, jer eto ipak, nisu to neki ozbiljni ljudi upitnih namjera, to su tek djeca.
Dvije djevojčice i jedan dječak koji se budalasto, kako samo tinejdžerima pristaje, smiješe i drže zastavu sa šahovnicom na kojoj je prvo polje bijelo. U izrazima njihovih lica još je ponešto sramežljivo, ali s pravom mjerom buntovnosti za tu dob. Nečija djeca. Koja su sama protiv svih, netko im je na njihova leđa tako nepravedno nakalemio prošlost punu nasilja, ratova, borbe za ideje, ubijene ljude i ubojice, isplakane rijeke suza za tuđom poginulom djecom, a da ih nitko nije pitao. I oni sad tu, na Trgu, okruženi koridorom policajaca brane nečiju ideju, i daju sve za Hrvatsku. Kao da nije dovoljno što su rođeni sredinom devedesetih, kao da to nije dovoljna nepravda na ovom dijelu Balkana, nego im još treba gurnuti novac u ruku da si kupe crne majice, da marširaju za generale (koji to ne žele) i nastave borbu.
Umjesto da čitaju knjige, da se ljube po parkovima, sviraju gitaru i podižu dva prsta u zrak. Da im netko kaže – ne budite toliko lakovjerni, kao tolike generacije prije vas.
Odrastanje je prožeto opasnim igrama, jasno je da se bar jednom mora skočiti s tračnica prije nego naiđe vlak, ali što ti mora biti u glavi da stojiš pokraj pruge i svome djetetu govoriš: tri, dva, jedan. Jasno je također da se ne treba nadati pravdi, da opomene najčešće sustižu nedužne, da su rijetko isključivi i puni mržnje oni koji su sami bili isključeni i mržnji izloženi, ali sve to nimalo ne nas lišava odgovornosti, pogotovo prema djeci. Prije svega vlastitoj, a onda i tuđoj.