Rušenje mitskog mjesta

Sruši li se maksimirski stadion, to neće biti samo simbolički kraj jedne divne građevine nego i simbolički kraj jednog već poodavno završenog vremena. Nakon što se jedan od hrvatskih krezova u potrebi za bezobzirnim širenjem iz Splita proširio i u Zagreb i potkopao nekadašnju tvornicu "Nada Dimić", zaštićenu baštinu industrijskog graditeljstva, ne treba dvojiti da će biti srušen i stadion Maksimir premda je zaštićeni spomenik kulture.

Ako se političari, urbanisti i građevinari tako dogovore, Maksimir će otići u lagum. S nestankom Maksimira završava se ne samo jedno razdoblje Dinamove klupske povijesti nego i jedno vrijeme kada nogomet nije bio samo sportska igra nego i politika. Ponekad čak i više od politike. Utoliko je odlazak današnjeg Dinama iz Maksimira nekako i prirodan. Taj novi Dinamo može igrati i na Kajzerici i na Laništu, a da to manje-više bude svejedno i njegovim igračima i novoj generaciji navijača, kojima je Maksimir više bio stadion gdje igra Dinamo, a manje mitsko mjesto gdje se prelamala politika, pa i zbivala povijest.

Kao što je politika prije pola stoljeća odlučila da se maksimirski stadion sagradi, nedvojbeno će jednako tako odlučiti i da ga se sruši. Kada je akademik Vladimir Turina smišljao nekadašnji, skladni i nenagrđeni Maksimir, bio je autonomniji od politike i političara nego što su to bili oni njegovi kolege po diplomi koji su, htijući udovoljiti nesuvislim željama političara, od struke učinili plaćenicu, a od Turinina remek-djela  arhitektonsku nakazu. No historija pačanja politike i političara u Maksimir starija je od samog stadiona i stara koliko i Dinamo.

Kada je stadion sagrađen, a Dinamo već bio više od nogometnog kluba, politika se mogla osjetiti i na maksimirskim tribinama. Dinamo je postao nacionalnim simbolom, a njegove tribine valjda jedinom tribinom za makar i prituljeno, za kakvo-takvo dopušteno iskazivanje nacionalnog naboja. Navijanje za Dinamo bio je politički stav i nacionalna identifikacija. Kako otkucava političko bilo Hrvatske, moglo se osjetiti i na maksimirskim tribinama. Pogotovo u presudnim političkim trenucima. Dok je Hrvatska zapušenih usta stenjala i trpjela "hrvatsku šutnju", političari-vazali budno su motrili da Dinamo i Maksimir ne postanu "baza hrvatskog nacionalizma".

Ideal im je bio što slabiji Dinamo, Dinamo koji će biti ni gore ni dolje, koji svojom osrednjošću neće pobuđivati "nacionalističku euforiju". Tek će osebujni Ćiro Blažević 1982., osvajanjem prvenstva, u Maksimir vratiti strast, pa i politiku. Dok se mitingaši valjaju i poput nove ikone nose slike Miloševića, a on im obećava da "ni oružane bitke nisu isključene", maksimirski navijači prije shvaćaju tko je "drug Slobo" nego ovdašnji političari. Najprije bodre Šuvara da mu se suprotstavi, a kada shvate da on neće reći obećano "popu pop, a bobu bob", počinju klicati Tuđmanu.

Utakmica sa Zvezdom bila je krajnji iskaz političnosti maksimirskog stadiona. Bio je to početak kraja Jugoslavije. Ali to nije bio i kraj boravka politike u Maksimiru. Preimenovavši Dinamo, dr. Tuđman se iz nekadašnjeg maksimirskog idola pretvorio u navijačkog demona. Njegovoj namjeri pretvaranja Croatije u svojevrsni državni klub pridružili su se mnogi politički i ini klimoglavci.

Pa i projektanti, koji su od Turinina Maksimira učinili ruglo, koje je doista bolje srušiti nego gledati. Stadion će nestati, a na njegovu će mjestu politički moćnici, njihovi građevinski ortaci i njihovi poslušnici najvjerojatnije sagraditi nešto deseto. Sigurno ne ljepše, ali sigurno "gradu korisnije". A pogotovu njima.