Većina radnika u Hrvatskoj vjerojatno nikad nije čula za čovjeka po imenu Vedran Vilović, no on bi se uskoro mogao pridružiti uskoj skupini sudski verificiranih neprijatelja domaće radničke klase. Radi se o osobama osuđenim za neisplatu plaća, a ako se sindikate pita, baš to je smrtni grijeh domaćeg divljeg kapitalizma. Doduše, u zemlji u kojoj deseci tisuća ljudi rade, a plaću ne primaju ili je primaju neredovito, ili u obliku ponižavajućih kompenzacija, takvih je vrlo malo. Vilović bi im se mogao pridružiti zato što kao predsjednik uprave bračkog Jadrankamena radnicima nije isplatio plaću, iako je za to, prema tvrdnjama splitskog Općinskog tužiteljstva, tvrtka imala novca.
Na tu je poziciju Vilović došao kao izbor vjerovnika nekoliko mjeseci prije. Tvrtka je već bila iscrpljena raznim dubiozama nastalim u poslovnim pothvatima vlasnika Brune Orešara, a zadatak novog direktora bio je da pokuša stabilizirati poslovanje. Dijelom je u tome i uspio, a ključ za reprogram dugova bio je plan restrukturiranja koji je podrazumijevao otkaz za 82 od tristotinjak zaposlenih.
Sindikat na to nije pristao, zaustavljena je proizvodnja i pokrenut štrajk koji je potrajao mjesecima i pretvorio se u događaj nacionalnog značenja. Kako je početkom štrajka tvrtka praktički ostala bez novih prihoda, Vilović je bio suočen s izborom: ili preostali novac na računu potrošiti za isplatu jedne plaće radnicima ili njime podmiriti tekuće troškove za energente i repromaterijal kako bi se proizvodnja, jednom kad štrajk prestane, mogla nastaviti. Odlučio se za drugo te procijenio kako je opstanak tvrtke važniji od pojedinačnih interesa nekih njezinih radnika.
Zbog toga je danas na sudu. U istom tjednu kad je održano prvo ročište, hrvatska vlada slavodobitno je objavila vijest o prodaji uljare u Čepinu. Riječ je o najvećem postrojenju takve vrste u Hrvatskoj u koje je država prije nekoliko godina uložila 350 milijuna kuna.
Novi vlasnik slavonski poduzetnik Marko Pipunić za nju je platio 1 (slovima: jednu) kunu, a pritom mu je država i otpisala 99,99 posto od 40-ak milijuna kuna duga. Pod utjecajem državne velikodušnosti dugova su se odrekli i privatni vjerovnici, a država se obvezala i dati daljnjih deset milijuna kuna za otpremnine 70 od oko 200 radnika. Novom vlasniku očito za rentabilnu proizvodnju nisu potrebni, a u tvornicu očišćenu od dugova obvezao se uložiti 295 milijuna kuna.
Za radnike uljare Čepin to je sasvim sigurno dobra vijest, no za bivše vlasnike tvrtke – a to je svaki muškarac, žena i dijete s hrvatskim državljanstvom – baš i ne. Naime, svaki je od nas u uljaru Čepin što direktnim proračunskim transferom, što kroz oproštene dugove i obećani novac za zbrinjavanje prekobrojnih radnika uložio barem stotinjak kuna. Taj smo novac izgubili, a da tome pribrojimo i izgubljenu dobit – ono što smo mogli zaraditi – dubioza je i znatno veća.
Krivci su za to prije svega oni koji su tom imovinom upravljali. Uljara je godinama gomilala gubitke, radeći neefikasno, s prekobrojnom radnom snagom i obavljajući jeftine uslužne poslove za privatne poduzetnike. Dug se gomilao pa smo ga sada svi podmirili.
Nažalost, vlasnike nitko ništa nije pitao, Vlada je odlučila umjesto njih, ocjenjujući kako je spas poduzeća važniji od pojedinačnih interesa radnika pa čak i vlasnika. Zadnji koji je isto tako odlučio Vedran Vilović – sad je na sudu.
Hoće li tamo i oni koji su vodili i prodali uljaru Čepin? Vjerojatno ne jer su isplaćivali plaće, čak i kad za njih nije bilo novca. To što ih je platio netko drugi, kao i nesposobnost, nažalost, nisu kaznena djela. Nju se kažnjava tek u rijetkim prilikama. Svake četiri godine na izborima.