Sanaderov hod po žici

Dok ovdje još malo tko osim premijera znao točno s čim je europski povjerenik Olli Rehn iznenada došao u Ljubljanu i u Zagreb, jasno je samo da su šefu Vlade u ovom trenutku višestruko vezane ruke. Veže ga prije svega Rehnov zahtjev da se s detaljima ne ide preuranjeno u javnost, veže ga sama činjenica da se Europska komisija prihvatila deblokade pregovora, a veže ga ponajprije komplicirana situacija u kojoj se Hrvatska našla. Slovenci ne žele Međunarodni sud pravde i suđenje po međunarodnom pravu, Hrvatska teško da može prihvatiti pogađanje o teritoriju, ali ne može niti odbiti inicijativu da se ukopane pozicije pomaknu s mrtve točke. Hrvatska jednostano ne smije prva izgovoriti “ne”.

Slovenija je u sličnoj poziciji, osobito nakon što je blokirala potvrđivanje hrvatskog protokola o ulasku u NATO. Zapravo, tko god se ne postavi konstruktivno, unaprijed gubi. Iako Francuzi ne potvrđuju shvaćanje po kojem će francuski predsjednik Sarkozy u predstojećim odvojenim susretima s Pahorom i Sanaderom nastojati pomiriti dvije strane, sigurno je da se objema stranama objašnjava smisao europskog angažmana.

Prva francuska inicijativa za deblokadu pregovora, koju je Pariz lansirao potkraj predsjedateljskog mandata, nije uspjela. Češki predsjedatelji najavili su da žele blokadu hrvatskih pregovora pomaknuti s mrtve točke, ali dalje od toga nije se išlo. Sada je inicijativu preuzela Europska komisija, koja u ovoj stvari, kao i u za nju puno važnijoj plinskoj krizi, želi pokazati da Europa donosi rješenja, ne probleme.

Vi radite svoj posao, mi ćemo napraviti svoje, poruka je koja od početka blokade ide prema Hrvatskoj, da se na ovoj strani ni slučajno ne bi dogodio zastoj u reformama i svladavanju priprema za EU. U Europskoj se uniji slovenska blokada ne doživljava kao nesavladiv problem. Hrvatska bi, smatra se, bila u puno težoj situaciji da se ne preokreće javno mnijenje u Irskoj, gdje najnovija istraživanja političkog raspoloženja građana napokon idu u prilog izglasavanju Lisabonskog ugovora koji insitucionalno otvara vrata hrvatskom članstvu. Još jedna propast irskog referenduma za Hrvatsku bi bila pogubnija od trenutne blokade pregovora, za koju se vjeruje da će biti otklonjena, iako ne tako da bi ijedna strana potpuno ispunila svoja očekivanja.

Sanaderu, dakle, ne preostaje ništa više od onog što sad radi. Kad ga se pita što misli o Rehnovoj inicijativi, on je prvo svesrdno pozdravlja, onda izgovori nešto između, a na kraju završi s bledskim dogovorom između njega i Janše, te s time da se rješenje mora bazirati na međunarodnom pravu. Tom krivudavom linijom on izbjegava deklarativno odbijanje europske inicijative i Ahtisaarijevo posredovanje, a završno naglašava rasplet granične crte po međunarodnom pravu.

“Ali ako to ne prihvate obje strane, treba nastaviti s političkim razgovorima, a pravna situacija, kako mi vidimo, bila bi rezultat tih političkih razgovora”, odgovorio je Sanaderu šef Europskog parlamenta Hans Gert Pöttering, što se moglo shvatiti i kao - naoružajte se strpljenjem, doći ćemo do raspleta. Sanader ne samo da ne upada u zamku odbijanja ili ljutnje nego se sad već predstavlja pobornikom win-win rješenja, govoreći kako u konačnici nitko ne treba postati ni dobitnik ni gubitnik...

Doći će trenutak kad će se te političke šifre morati prevesti na razumljiv jezik, na jasne informacije za javnost o tome tko će i na koji način skrojiti granicu. Tu bi pak Hrvatska mogla biti u velikoj prednosti utoliko što granični spor sa Slovenijom nije korišten za unutarnjopolitičke potrebe. Utoliko što ima Vladu koja dobro kontrolira parlamentarnu većinu i što ima odgovornu opoziciju koja ne zapada u populizam. A Slovenija?