Američki predsjednik prikazan je kao amoralni slabić koji na žene gleda kao na ukras bez prava glasa

Naslućivala sam, ali nisam znala razmjere. Mizoginija, pravi toksični maskulinitet starozavjetnih razmjera - ne njegova umivena, razblažena, simbolična zapadna varijanta - u Afganistanu se proširio ubojitom snagom glioblastoma, jednog od najrazornijih karcinoma koji kreće upravo iz mozga. Nakon američkog povlačenja iz te nesretne zemlje u kolovozu 2021. talibani su se razmahali do neshvatljivih razmjera, kao da se ne okomljuju na svoje kćerke, sestre, majke ili majke svoje djece. Nedavno su protjerali i Richarda Bennetta, specijalnog UN-ovog izvjestitelja iz te zemlje, nakon što je podržao kampanju da se odnos prema ženama u toj zemlji nazove "rodnim aparthejdom".

Žene su izgubile pravo na obrazovanje i zapošljavanje, one žive u stalnom kancerogenom, totalitarnom strahu od kazne. Od 2021. već je bilo puno javnih kamenovanja žena (ajde, i muškaraca) zbog brakolomstva i preljuba te bičevanja za neke manje "teške" zločine. Kao što piše David Loyn, dugogodišnji BBC-ev ratni reporter i urednik, trenutno predavač na londonskom King's Collegeu, autor knjige "The Long War: The Inside Story of America and Afghanistan Since 9/11" (Dugi rat: insajderska priča o Americi i Afganistanu od 11. rujna), njihovo Ministarstvo za propagiranje čednosti i gušenje razvrata nedavno je proširilo popis zabrana i ograničenja da bi još dublje kontroliralo sve međuljudske odnose u toj zemlji. Žene sad moraju imati prekriveno čitavo lice i tijelo širokom, teškom tkaninom (ništa lagano što bi se pripijalo uz tijelo ili usnice) da ne bi one koji ih vide dovele u napast, ne smiju ni pogledati bilo kojeg muškarca koji im nije u rodu, ne smiju pjevati, recitirati ili govoriti u javnosti. Talibani su nedavno po gradovima, kao fanatik Savonarola u renesansnoj Firenci, palili velike javne lomače u kojima su gorjeli muzički instrumenti i "linije" jer ništa ne smije odvlačiti pažnju od obaveznih pet dnevnih molitvi, za koje i javni promet staje.

Toliko posvećeni čednosti, tamošnji šefovi, muškarci - kako to već ide - opsjednuti su zabranjenim voćem, seksom i preljubom. Kao što piše Loyn, guverner jedne afganistanske zapadne provincije još kasnih devedesetih, kad su prije američke okupacije talibani bili na vlasti, zabranio je da žene razgovaraju ili čak hodaju ulicom ispod prozora njegovog ureda jer bi mu njihovi koračići ili zvonki smijeh mogli odvući pažnju od važnih stvari i navesti ga na bludne misli.

Taj fokus na tjelesno, na seks i istovremeno potpuni prezir prema ženama kao ljudskim bićima koja nemaju niti bi trebala imati osnovna ljudska prava, po meni nitko nije tako dobro prikazao kao Ali Abbasi, iranski redatelj koji živi u Danskoj, s filmom "Sveti pauk", koji je 2022. bio u užem izboru za cannesku Zlatnu palmu. Nije je dobio, no dobila ga je glavna glumica, Zar Amir Ebrahimi, iransko francuska glumica.

Film je zapravo kvazidokumentarni "true crime" koji ledi žile, prikaz istinitih zločina inspiriran iranskim serijskim ubojicom, ocem troje djece, koji je ubio 16 prostitutki u nešto više od godinu dana početkom 21. stoljeća u iranskom svetom gradu Mašhadu, drugom po veličini nakon Teherana. Iranski mediji pisali su o nesretnicama pronađenima po zabačenim dijelovima grada - sve kao da neće, zapravo su golicali nimalo čednu maštu svojih čitatelja detaljima tih ubojstava. Ubrzo je bilo jasno da se radi o serijskom ubojici jer su sve te žene, prostitutke i narkomanke, ubijene na isti način: ugušene su svojim šalovima nakon seksualnog čina. Mediji su ubojicu nazvali "ubojitim paukom" jer je njihova tijela raširio po različitim siromašnim zakucima svetog grada.

Neki od zapadnih medija, recimo New York Times, u svojoj feminističkoj recenziji filma, zamjerali su Abbasiju da isuviše lascivno prikazuje scene nepopustljive opsesije ubojice na seks (tu je i podosta eksplicitna scena oralnog seksa), a nedovoljno raspravlja o pravima žena.

No, upravo to što film nimalo ne docira nego je sniman kao cinéma vérité, kao dokumentarac, njegova je najveća vrijednost, po tome je najubojitiji i najupečatljiviji. Seksualna reprimiranost i ubijanje nisu glavna tema tog filma. Ono što najdublje osjećamo dok ga gledamo potpuna je nezainteresiranost policije i medija da se bave zločinima protiv "posrnulih žena" kojima ionako nije mjesto u svetom gradu. One su i doslovne odbačeno kao smeće i to je vlastima u redu. Moram priznati da me dok sam gledala taj film iznenadilo da je čak i u represivnom, fundamentalističkom Iranu nemoguće kontrolirati trgovinu drogom i prostituciju, no i to je zapravo sporedna tema.

Po meni osnovna je tema potpuni nedostatak sućuti za ubijene žene i medija i policije, njihova nezainteresiranost da se pozabave time kako otkriti ubojicu koji ubrzo postaje heroj ulice. Kad ga konačno ipak uhite, on dobiva masovnu podršku svih građana i medija i ne želi se braniti svojom neuračunljivošću jer on je borac protiv zla. U sudskom procesu tvrdi da nije lud, da je jedino lud za osmim Imamom i Bogom.

Serijski ubojica potpuno je uvjeren da je nevin jer muškarci imaju pravo i sami osuditi i sami kazniti razvratnice koje ih vode u napast – toliko je ta vjerska indoktrinacija jaka. On do samog svojeg smaknuća vjeruje da će ga ljudi poput njega, uzoriti muževi mašhadski, spasiti i izvući iz zatvora. On ne bi bio otkriven i osuđen da jedna uporna novinarka nije radila na tome da ga se otkrije, pa čak i sama glumila prostitutku na ulici da bi je ubojica pokupio svojim motorinom i odveo u svoj stan kad u njemu nisu njegova nevina žena i dječica te je tamo pokušao silovati i zadaviti. Tako je razotkriven.

O pravima žena u trećem svijetu djelomično sam odlučila pisati i zbog toga što mnoge američke feministice gubitak izbora Kamale Harris tumače zapadnim toksičnim maskulinitetom i mizoginijom. Srećom, za razliku od Hillary Clinton, kad je izgubila američke izbore protiv Trumpa, sama Kamala Harris nije se dala u takva objašnjenja svojeg izbornog poraza. Možda i zato što bi to usmjerilo pažnju na to kako je postala potpredsjednica jer je Biden eksplicitno obećao u svojoj predizbornoj kampanji da će mu žena biti VP.

Ne mislim da je zapad tako mizogin da je Kamala izgubila samo zbog svojeg spola ili roda jer je eto prije osam godina Hillary Clinton izgubila izbore zbog elektorskih glasova, a većina Amerikanaca njoj su dali svoj glas na izborima. Valjda se nisu u nekoliko godina pretvorili u mrzitelje žena, kao što ne mislim da su se u nekoliko godina pretvorili u rasiste isti oni glasači koji su dva puta birali crnog predsjednika s muslimanskim imenom. To zašto je Kamala Harris izgubila izbor velika je tema kojoj dakako demokrati i republikanci pristupaju posve drugačije. Sve moje prijateljice smatraju da je sve bolje od Trumpa i da je otprilike 75 milijuna Amerikanaca zadrto kao onaj iranski serijski ubojica. Jer Trump je najveće zlo!

Je li Trump najveće zlo analizira i redatelj Ali Abbasi svojim novim filmom "The Apprentice: Priča o Trumpu", prvim nakon "Svetog pauka" (režirao je nakon tog filma i dvije možda i najbolje epizode veoma popularne HBO-ve serije "The Last of Us").

Na početku moram odmah reći da ne mislim da je film o Trumpu dobar kao "Sveti pauk" s kojim se uopće ne može komparirati ni po čemu, posebno ne filmskom prosedeu. To nije nimalo suptilan film, zabavan je i zanimljiv kao nekima narodnjački klub: kič na entu potenciju ne može omanuti. Film je bio na ovogodišnjem Canneskom filmskom festivalu, no u SAD-u se počeo prikazivati tek u listopadu jer je njegovu distribuciju jedno vrijeme Donald J. Trump uspješno odlagao. Proglasio ga je "klevetničkim, politički gnjusnim pokušajem da ga se moralno ocrni, sasiječe".

Moram priznati da je veličanstveno što se za Trumpa istinski porazan film ipak prikazuje u SAD-u i u svijetu. To je zaista primjer zapadne slobode govora. Gledali smo puno izvrsnih, veoma kritičnih filmova o američkim izborima i politici; sjetimo se samo genijalnog filma "Primary Colors" (Predsjedničke boje) iz 1998. mojeg omiljenog redatelja Mike Nicholsa ili jednako tako sjajne političke satire "Wag the Dog" (Predsjedničke laži) Barryja Levinsona iz 1997.

Film "Predsjedničke boje" zapravo je priča o predsjedničkoj kampanji Billa Clintona i njegovoj nezajažljivoj sklonosti, kako bi rekli Amerikanci, da prečesto razmišlja glavićem umjesto glavom. No, predsjednički kandidat iz filma "Primary Colors", kojeg obožavaju svi, od glasača do njegove političke savjetnice koja se na koncu ubija kad spozna cijelu istinu, ipak se u filmu zove Jack Stanton.

U Abbasijevu biografskom filmu u osnovi glupi, narcisoidni, svojom frizurom i izgledom opsjednuti tatin sin iz Queensa, koji kao građevinski poduzetnik želi osvojiti New York City, jer, kako kaže pjesma, "kad tamo uspiješ, uspjet ćeš everywhere, svagdje", zove se jasno i glasno Donald J. Trump. Tu su njegov otac Fred, slum lord, "gospodar slama", rasist koji ne želi iznajmljivati svoje stanove crncima, brat Freddy koji se propio i umro u bijedi kao notorni alkoholičar, tu je Ivana Trump, svi poimence, sa svim svojim manama. Jedino Ivana ima i vrline, nije osoba cijepljena protiv sućuti i čovječnosti. Nije li to ipak divljenja vrijedno! Film zaista, bez ikakvih ograda ili straha od sudske tužbe i potencijalne odštete u stotinama milijuna dolara, analizira Trumpov uspon sedamdesetih i osamdesetih godina kako ga vide demokrati, ali ne i cijela Amerika.

GALERIJA: FOTO Bivša ministrica pojavila se nakon dugo vremena u javnsti u neobičnoj ulozi

Abbasi i njegovi producenti, pretpostavljam, računaju na Trumpovo opetovano pozivanje na slobodu govora kao najveću američku vrijednost koju za Trumpa i njegove MAGA sljedbenike simbolizira Trumpov veliki promotor Elon Musk koji je preuzeo Twitter, kako tvrdi, da bi ga očistio od cenzure i dopustio svim građanima da kažu točno što misle (ukoliko otvoreno ne pozivaju na zakonom zabranjen rasizam, nasilje i slično). Pretpostavljam da ih Trump neće tužiti, bit će to zanimljivo pratiti.

Film je posve eksplicitno pobrojao sve Trumpove nedokazane, ali spominjane opačine, prvenstveno beskompromisno laganje i iznude pomoću kojih je natjerao demokratsku gradsku vlast da njegovi najskuplji projekti budu oslobođeni od plaćanja poreza. Tu su i prevare kooperanata s kojima je gradio svoje hotele, tornjeve i palače po NYC-u i Atlantic Cityju, zatezanje s otplatom dugova, ukratko njegova spremnost da laže, vara i krade kako bi se obogatio i "zavladao" New Yorkom.

To su samo njegove poslovne odluke i politike, a još je gorim prikazan njegov karakter i nedostatak bilo kakvih ljudskih vrijednosti. On je amoralni slabić koji na žene gleda kao na ukras bez prava glasa, potrošnu robu poput Berlusconijevih velina iz onih talijanskih kičastih, zabavnih TV emisija. Najgora je njegova bešćutnost prema luzerima, životnim gubitnicima, bili oni njegov brat ili mentor, odvjetnik Roy Cohn, duboko nemoralni, izopačeni rasist i homofob (iako sam gay) koji umire od AIDS-a, bez čije pomoći Trump nikada ne bi uspio. Od Cohna je preuzeo životnu filozofiju koja se svodi na tri osnovna pravila. Prvo, napad, napad, napad. Drugo, nikad ništa nemoj priznati i sve negiraj. Treće, bez obzira na to što se događalo, tvrdi da si pobijedio i nikada nemoj priznati poraz.

Scenarij za film napisao je ugledni novinar i scenarist Gabriel Sherman, koji je napisao i scenarij za odličnu seriju o Trumpovom glavnom pristalici i propagatoru Rogeru Ailesu, čovjeku koji je televiziju Fox pretvorio u najgledaniju u SAD-u. Bedastog, smiješnog Trumpa sa suludom frizurom od mladosti (kojeg u filmu neki opisuju kao naočitog poput Roberta Redforda, koji se vjerojatno naprosto jako sviđao homoseksualcu Cohnu pa mu je pomogao da uspije), odlično glumi Sebastian Stan. Još je bolji Jeremy Strong kao Roy Cohn. No, film nije dobar, djeluje kao parodija, a to Abbasiju kao redatelju ne odgovara. To je prolongirani skeč popularne američke zabavne i politizirane emisije Saturday Night Live. Pokušava biti ozbiljan, čak i dramatičan jer prikazuje - neću vam puno otkriti, to ste već sigurno pročitali - kako je napola impotentni, predebeli i nezadovoljni Trump u bijesu silovao svoju prvu ženu Ivanu. No, film nije ozbiljan, porazan i uvjerljiv kao "Sveti pauk". Ili pak ubojito kritičan kao "Martovske ide" Georgea Clooneyja, velikog demokratskog donatora. Nadajmo se da će biti još filmova o Trumpu. Tema je neiscrpna.

VIDEO: Dramatičan sukob Bilmana i Tomčić u 'Supertalentu': 'Stvarno mi je dosta toga'