Danas ipak više nismo toliko sigurni da je baš svatko na ovoj zemaljskoj kugli čuo za Woodstock. Festival ljubavi i mira koji se održao 1969. godine ipak i danas jest jedan od ključnih događaja u povijesti ljudskog društva ostajući kao unikatan događaj koji je bio i obilježjem kao i prekretnicom jednog doista turbulentnog vremena. Amerika je prolazila kroz najproblematičnije razdoblje u 20. stoljeću gazeći duboko u rat u Vijetnamu protiv kojeg je dobar dio javnosti, pogotovo one mlađe i progresivnije bio protiv. Woodstock je zapravo bio jednom kontrakulturom, u suprotnosti sa svime što se događalo tih godina stavljajući svoj pečat na cijelu jednu generaciju. Tolika je važnost Woodstocka da je mjesto na kojem je održan, mljekarska farma Maxa Yasgura u gradiću Bethel, država New York, nekih 65 km od samog grada Woodstocka.
Uz glazbeni festival koji je okupio većinu najvećih američkih izvođača tog vremena, odvijala se i umjetnička izložba, instalacija, čineći Woodstock doista jednim od povijesnih kulturnih fenomena. I tako je nakon uspjeha koji je rezultirao i dokumentarnim filmom te glazbenim soundtrackom planirano da se novi koncert održi na svaku obljetnicu, svakih deset godina, uz još jedan na četvrt stoljeća od originalnog događaja. I tako je nekako i bilo, obljetnice su Woodstocka bile obilježavane ili još jednim, većim ili manjim, koncertom ili turnejom. No, Woodstock ’99, koncert za 40. obljetnicu označio je konačan odlazak Woodstocka na stranice povijesnih časopisa i enciklopedija, unatoč tome što je održan i koncert za 50. obljetnicu. O ovom 'crnom' Woodstocku govori HBO-ov dokumentarac Muzička kutija - Woodstock '99: Mir, ljubav i bijes.
To je ujedno i prvi film unutar šestodijelne serije „Muzička kutija“ (Music Box) o ključnim trenucima za popularne glazbenike ili glazbene skupine, legendarne albume ili sveukupnu glazbenu industriju. Na vrlo efektan način, uz, dakako, obilato korištenje arhivskih materijala i svjedočenja organizatora, publike, sudionika prikazan je Woodstock ovaj puta kao kontrapunkt samome sebi. Jer, Woodstock ’94. bio je sušta suprotnost Woodstocku ’99. Odnosno, od promoviranja jednakosti, prava, pogotovo žena, koje se odvijalo na koncertu za 25. obljetnicu, na onome za 30. događalo se upravo sve obrnuto. Međutim, ponovo je u oba slučaja Woodstock bio nepogrešivim koncentratom emocija svojeg vremena, bilo da su pozitivne ili negativne. Znači, Woodstock ’94. odvijao se u vrijeme turbulentno ne samo za Ameriku kao što je to bilo ’69., već i za cijeli svijet, ubrajajući ovdje, nažalost, i nas. Tako je očito postojala i nova potreba za organizacijom koncerta koji bi promovirao mir po provjerenom receptu koji je potvrđen i na događajima poput, primjerice, Live Aidu 1985. godine.
I bila je ta 1994. godina doba bendova poput Nirvane, Pearl Jama, grunge pokreta u Seattleu, nije bilo ništa čudnoga u tome što su dvije golubice zaštitni znakovi Woodstocka ovoga puta sjedila na vratu električne a ne više akustične gitare. Nevjerojatan je bio broj posjetitelja. Iako je prodano tek 164.000 karata procjenjuje se da je na festivalu bilo oko 550.000 ljudi čineći planirane mjere praktično nemogućima a nagovješćujući tako moguću katastrofu ako se one ne pooštre za bilo koji sljedeći Woodstock. Iako je za festivala vladao popriličan nered što je rezultirao i dvjema smrtima, svejedno je taj Woodstock ’94. prenio poruku koju se željelo prenijeti. Jer, grunge je također bio simbolom bunta protiv sustava ali na način da je promovirao slobodu nenasilnim putem, takvu u kojoj se daju prava svima onima za koje se smatralo da ih nemaju dovoljno.
Priča tog vremena u ovom kontekstu bila je emancipacija žena što su svojevrsnim subliminalnim porukama i promovirali bendovi poput Nirvane. Već i kada pogledate popis izvođača ne možete niti zaključiti bilo što drugo nego da je Woodstock ’94. doista bio posvećen istim idejama kao i originalni festival. Bili su tako i Bob Dylan i Joe Cocker i Peter Gabriel i Santana pa i naš Nenad Bach. Da bi se onda 1999. godine dogodilo sve posve suprotno, odnosno, bio je to festival koji je označio kraj 90-tih godina. I ponovo u svemu treba pogledati kontekst tog vremena. Vrijeme je to čekanja 'milenijskog buga' zajedno sa svim zavjerama koje su kolale javnošću povodom datuma za koji se mislilo da će zaustaviti Internet, pa i cijelu tehnologiju kao takvu. Ali je Sjedinjene Države obilježio i jedan tragičan događaj a to je pucnjava u srednjoj školi u Columbineu u američkoj državi Colorado. Histerija je, dakle, čekala odmah negdje iza ugla pa se na način sukladan tome oblikovala i glazbena scena.
Apsolutni hit tog vremena koje će kulminirati lokalnim obratima kao, opet, onoga kod nas, bio je Limp Bizkiz na čelu sa svojim frontmanom Fredom Durstom. Ovaj se nu metal bend u svojim pjesmama obraćao najčešćim frustracijama milenijalaca, njihovim razočaranjima, strahovima koje je kraj drugog milenija nosio sa sobom, a činio je to na najizravniji mogući način – histeričnim Durstovim glasom koji je tražio da oni svoj bijes iz sebe izbacuju fizičkim putem praćen teškometalnim tonovima što je sve zajedno više nalikovalo glazbi nekog filma iz žanrovske obitelji Apokalipse danas nego na koncertnu binu s koje su se na taj način mogli obraćati ogromnom broju ljudi ispod sebe. Riječ je bilo o oko 400.000 ljudi s kulminacijom upravo na nastupu Limp Bizkita. Unatoč toga što je cijena bila nemalih 150 dolara po osobi. Gradić Rome tako je postao poprištem ne samo glasnog zvuka nego i nemilih događaja uslijed manjkavosti u organizaciji što kao da je bilo katalizatorom za emocije vremena koje su posjetitelji festivala donijeli sa sobom. Nastup Limp Bizkita i Durstovi pozivi 'Lomite, lomite, bjesnite', doveli su do neviđenih scena.
Neki od aktera dokumentarca otvoreno prozivaju upravo Dursta za paljenje atmosfere koja je kulminirala uništavanjem opreme festivala, navodnim grupnim silovanjima, intervencijama hitne pomoći, pa i jednom smrti uslijed hipotermije. A onda požarima koji su se gasili tek u jutarnjim satima kraja festivala, izlaskom specijalne policije. Prijavljeno je osam slučaja seksualnog nasilja, od toga četiri silovanja, jedno upravo ispred pozornice pred bendom koji je i dalje svirao i publikom koja je stajala bez reakcije. Procjenjuje se da je takvih slučajeva kroz vikend bilo na stotine. Uhićene su 44 osobe. Gradiću Romeu od sveg tog užasa jedva je nešto i zaradio, procjenjuje se tek 200.000 dolara. Iduće godine krenuo je festival Coachella koji traje do danas i godišnje prihoduje 106 milijuna dolara kalifornijskom gradiću Indio. Woodstock 2019. nije održan iz 'organizacijskih razloga'.