Krajem devedesetih radio sam intervju sa Zoranom Tadićem, baš nekako uoči dodjele Oscara, i prigodničarski sam ga upitao što misli o najblistavijoj filmskoj nagradi. Odgovor koji je tada izrekao sumira svu podvojenost prema Oscaru koja se povlači već desetljećima:
– Imamo pravo biti ironični prema toj nagradi, ali moramo priznati da je riječ o velikoj svetkovini filma, tako da svake godine, bez obzira na moj ukus, pratim dodjelu i zanima me što se na njoj događa.
Čak i za umjetnike kojima je sama dodjela Oscara blesava, ponižavajuća i besmislena, postoji jaka aura fantazije nad zapačaćenim kuvertama. Kada je Federico Fellini filmom "Amarcord" (1974.) osvojio svog četvrtog Oscara, izjavio je:
– U mitologiji filma, Oscar je najveća nagrada.
Izrugivanje nagradi staro je koliko je stara i sama nagrada, a najčešće zato što nije ušla u ruke onih za koje su neki smatrali da im najviše pripadaju. I takve se nepravde vuku od samih početaka. Na prvoj dodjeli 1929. godine (koja je pokrivala razdoblje od dvije godine 1927.-1928.) kategorija najboljeg redatelja bila je podijeljena na dva područja. U to su vrijeme komedije bile toliko popularne i profitabilne da neki od filmskih studija i nisu proizvodili ništa osim dugometražnih i kratkometražnih slapsticka, tako da su zahtijevali da se kategorija najboljeg redatelja podijeli posebno na komedije i ostale žanrove. Iako je na prvoj dodjeli u nominaciji za najbolju režiju u komediji bio legendarni "Cirkus" Charliea Chaplina, nagradu je odnio Lewis Milestone za "Dva arapska viteza", a ništa bolje film nije prošao ni u kategoriji najboljeg glumca.
Pobijedio je Emil Jannings za "Posljednju zapovijed", a Chaplin se morao početi navikavati na to da će postati jedan od najslavnijih i najvećih kreativaca u povijesti nagrade koja mu nikada nije dodijeljen u kategoriji najboljeg filma, režije ili glumca. Već je na toj prvoj dodjeli dobio specijalnu nagradu za "svestranost u pisanju, glumi, režiji i produkciji", a 1972. dobit će počasnu nagradu za "neizmjerni utjecaj koji je završio na film kao umjetnički oblik". Chaplin je ostao tek možda najpoznantiji neoskarovac, ali ne i jedini. U istoj su kategoriji od redatelja Alfred Hitchcock, Stanley Kubrick, Robert Altman, Akira Kurosawa, Fritz Lang, Sam Peckinpah, David Lynch, Spike Lee i mnogi drugi. Od glumaca Oscara nemaju Edward G. Robinson, Peter O'Toole, Harrison Ford, Robert Redford, Leonardo DiCaprio, Julianne Moore, Edward Norton, a postoje i filmovi koje povijest svrstava u sam vrh a da su im nagradu oteli filmovi za koje je nakon toga malo tko čuo.
Primjerice, slavni Wellesov "Građanin Kane" (1941.), kojega je Američki filmski institut stavio na vrh top-liste od 100 najvećih američkih filmova svih vremena, nagrađen je samo u kategoriji originalnog scenarija; nije ga potukao, doduše, nepoznat film, "Kako je bila zelena moja dolina" Johna Forda, ali Wellesu je ovo svakako bio vrhunac karijere, a Ford je imao i boljih filmova. S vremenom su takve nepravde prihvaćene, pa je stvoren termin "oskarovskog filma" – dakle, filma koji ujedinjuje neke od karakteristika koje glasači najradije nagrađuju. To se dakako mijenjalo tijekom desetljeća, ali pod tim pojmom najčešće smatramo tradicionalističke, konzervativne filmove s jakom društvenom temom (ali, naravno, po ukusu srednje struje), s jakim hollywoodskim zvijezdama čija je gluma dosta očita i naglašena (posebno dobro dođu dugački monolozi), uloge hendikepiranih osoba su zbog toga uvijek posebno "in"... Sve to dakako zaslužuje velik otklon, pa i sama vrijednost nagrade. Po iskustvu Branka Lustiga, Oscar nije čak ni velika referencija da ćete dobiti novi posao, možete biti sigurni tek da će vam kaslić biti zatrpan pozivima na partyje.