Nakon "vatrenog krštenja" u Cannesu, iznimnog doživljaja i nagrade na domaćem terenu, u pulskoj Areni, sada čekam najemotivniji trenutak. Ja ga zovem "teatarski sudar" s publikom – tako o Filmskom festivalu u Sarajevu, koji u subotu otvara film "Zvizdan" Dalibora Matanića, govori poznata splitska glumica Nives Ivanković, koja je upravo za ulogu u "Zvizdanu" dobila Zlatnu arenu za najbolju sporednu žensku ulogu. A nakon Sarajeva žuri se kući, jer upravo je završila humorističko-dramska serija od 12 nastavaka i pregovara o realizaciji s jednom od naših TV kuća.
Sarajevo zasigurno za vas ima posebnu emocionalnu težinu jer tamo ste završili Akademiju scenskih umjetnosti, a sada mu se slavodobitno vraćate ne samo s nagradom već i s filmom već ovjenčanim europskom slavom?
Završila sam Akademiju koja u regiji s pravom nosi status "najjače" i koja je dala brojne poznate umjetnike. No, nakon 22 godine profesionalnog rada, a bila sam stipendist HNK Split i kao mlada glumica odmah ušla u angažman, tvrdim da bi mi put do uspjeha sigurno bio puno lakši da sam završila glumačku Akademiju u Zagrebu. Naime, tamo zajedno stasavaju generacije redatelja i glumaca, a normalno je i prirodno da se povežu radeći studentske radove, da bi nakon toga nastavili suradnju. Ja nisam imala tu sreću. Vratila sam u svoj dom, u svoju sigurnost. Ne mogu reći da je moj put najteži, ali nisu me poznavali kao glumicu i zato sam trebala utrostručiti napore da dokažem da mogu i da sam najbolje stvari u svom poslu ponijela sa sarajevske Akademije.
Poznati ste i po tome što uz rad u teatru prihvaćate i mnoge druge različite poslove: radite na televiziji, vodite festivale... Je li gluma ipak najvažnija?
Predanost, posvećenost radu, nepokolebljivost i neodustajanje doveli su do ovog danas, jer gluma, osim što je moj posao, moja je velika strast. Ja živim glumu jer jedino tako se ovaj posao može raditi. Nekad zavidim ljudima koji rade u uredu i u 16 sati zaključaju kancelariju. Gluma je unutarnji proces koji nikad ne prestaje. Stalno razmišljanje kako donijeti ulogu, što napraviti, što istaknuti... Bez te posvećenosti i temeljitosti nema rezultata.
Sa sestrom Dolores kao djevojčica ste bili dio "Mozaika" Lepe Smoje. Ona se sjeća da ste uvijek nešto piskarali, a vi ste i rekli da vam je "prva ljubav" bila režija.
Kad je u bivšoj državi film "Sjećaš li se Dolly Bell" dobio Zlatnu palmu, obećali su da će na Akademiji u Sarajevu otvoriti i Odsjek režije. No, nije se otvorio te godine i ja sam upisala glumu.
Čega se još sjećate iz tih dana djetinjstva u Splitu?
Ja sam novinarsko dijete, i moje su prve igračke bili teški magnetofoni, poznate "nagre", mikrofoni, pisaći stroj... S tri sam godine naučila čitati i rasla sam u specifičnom okruženju koje nije toliko blisko glumi, ali joj je srodno. Takvo djetinjstvo pomoglo mi je "da trajem". Mene televizija kao čarobna kutija nije nikad fascinirala kao druge. Oduvijek sam živjela u njoj, iza nje. Zato sam sve stvari, i uspjehe i neuspjehe, doživljavala drukčije. Lakše sam prošla taj put jer je odnos s medijima vrlo bitna stavka. Iskustvo iz roditeljskog doma pomoglo mi je da odredim mjeru, da pokušavam medijski istupati jedino kad postoji povod i razlog vezan uz moj posao.
Pretpostavljam da vam je to pomoglo i kada ste, unatoč brojnim kvalitetnim rolama u kazalištu, turbo popularni postali tek tumačeći ulogu Seke Odak u seriji "Ruža vjetrova".
To je životna nužnost u zemlji koja ima kazališnu publiku koja nije tako brojna. Pojavljivanjem na TV ekranu dođem i u Kutinu, i Karlovac, Vukovar..., u cijeli svijet. Naši ljudi u Novom Zelandu i u Francuskoj još i danas gledaju "Ružu vjetrova", a Seke Odak vrhunac je moje televizijske glumačke zrelosti. Posebno sam ponosna na tu ulogu jer sam seriju radila pune dvije godine. Uz dopuštenje producenta, ulogu Seke donijela sam autonomno, sama pisala svoj tekst i borila se da scene izgledaju kako sam ja zamislila da trebaju. Bio je to velik i vrlo težak proces. No, Seke mi je donijela puno toga, ali bile su to dvije najteže profesionalne godine, one u kojima nisam vani popila kavu, ni prošetala splitskom rivom ili zagrebačkom špicom.
No Seke je lik koji se odvojio od vas, postao "opće dobro".
Na neki sam način ja njena mama, ali ona je posebna, smiješna, netko koga jako dobro poznajem, simpatiziram i tko ima svevremensko trajanje. Seke mi je donijela puno toga, prije svega popularnost koja nosi pozitivno i negativno. Pozitivno je kao pljesak publike u teatru, a negativno nesloboda u privatnom životu. Kod nas ne postoji ekvivalent popularnosti i onog što ona donosi, kao što je slučaj u svijetu. Ne smatram se zvijezdom, već rudarom u dubokom kopu. No, da ne mistificiram. Naravno da je ženi u fast foodu kraj užarenih peći teže nego meni, ali moj posao je stvarno rudarski. Radi se po 16 sati dnevno, nema ni sveca ni petka,treba biti maksimalno koncentriran, stalno pod teškom šminkom. No, sretna sam što radim posao koji volim, izabrala sam izazov i opet bih učinila isto.
Teško se oteti dojmu da ste perfekcionist, da si dodatno posao zadajete sami?
Pitala sam se puno puta – zašto to sebi radim, zašto jednostavno ne mogu biti "gospođa glumica". Pronašla sam i odgovor: Bog mi je dao te dvije godine dramaturgije, režije i scenografije koje sam ostvarila u "Ruži vjetrova". Okušala sam se i kao redateljica, snimila dokumentarac "Iza kamere Villa Marije" u kojem sam kompletni autor, a pomogli su mi pok. Čedo Martinić, Vida Jerman, Žarko Radić, Anči Dobrić, Mia Begović i Boris Miholjević dopustivši mi da ih privatno snimam. Na taj sam uradak jako ponosna.
Hoće li vas ubuduće filmski izazovi odvući od kazališta?
Nema šanse. Teatar je moja najveća i najteža ljubav. Mjesec dana uživaš, zaštićen si pripremajući ulogu, kreiraš, probe traju po cijeli dan... Predivno. Ali kad to treba prezentirati, to je najteže. To je sudar žive emocije i publike. To je trenutak najpotpunijeg osjećaja zašto neki čovjek izabere glumački poziv. U tom trenutku otkriva se omjer iskustva i znanja.
U kazalištu ste imali lijep razvojni put, ali rijetko ste dobivali one "velike glumačke zalogaje"?
Bit ću svima dosadna, ali moram ponoviti kako nema velikih i malih uloga, samo malih i velikih glumaca. Put glumca nije samo očekivati naslovne uloge, nego učiti i stalno učiti. Puno je mojih "malih" uloga koje su prerasle u "velike", poput onih u predstavama Bog masakra, Libreto, Suze i smij starega Splita, Adio kauboju... U početku te uloge nisu bile centralne, ali su postale. To je čarolija uloge i mog odnosa prema poslu. Teatar je najšokantniji za glumca, ali u svemu i najslađi.
Kako ste reagirali na Matanićev poziv za glumite u "Zvizdanu"?
Potpuno neopterećeno, svidio mi se scenarij i Matanić kao osoba. On ne spada u redatelje koji nameću svoje mišljenje. Kliknuli smo na prvu! Kad je sve završilo, na zadnjoj klapi sam osjetila da sam napravila dobru ulogu.
Točno onakvu koja vodi u Cannes?
Ni u najluđim snovima nisam očekivala odlazak u Cannes, ali čuda se, izgleda, ipak događaju! Cannes je bio veličanstveno iskustvo, ono u kojem sam ja sretnica koja je postala dio velike svjetske priče. Pred odlazak su me svi podsjećali kako na tom prestižnom festivalu nema lažne kurtoazije, jer publika opako zviždi ako joj se film ne sviđa. Tamo, na takvom festivalu, film je potvrdio svoju vrijednost.
Ipak, Pula je bila novo vatreno krštenje, jer u Arenu ste došli sa spoznajom da nitko u Hrvatskoj nije vidio film?
Suočiš se s punom Arenom i kad je filmu kraj, treba stati pred deset tisuća ljudi. Taj trenutak, taj pljesak, to izlaženje na bis, sve to nikad neću zaboraviti.
I za kraj jako "važno" žensko pitanje. Još se pamti vaša haljina iz Cannesa. Što ćete odjenuti za premijeru u Sarajevu?
Toaletu mi, kao i za Cannes i Pulu, kreira prijateljica Matija Vuica. Inače, najčešće kupujem u Italiji. Volim njihovu estetiku, modu, volim se lijepo odjenuti, ali ne pretjerujem i ne peglam karticu za čizme od dvije, tri tisuće eura.
>> 'Zvizdan' je najslojevitiji rad u karijeri Dalibora Matanića
Rečeno onako pučki, svaki cigo svoga konja hvali.