Koji je to osjećaj, kakve emocije i što se događa s ljudima kada im se lik – uglavnom zato što iza njih postoji i djelo – pojavi “u televizoru”? Nije važno na kojoj televiziji i u kakvoj emisiji, kakvog koncepta, koliko razrađenoj već – upravo “u televizoru”. Teško je to doznati jer je malo tko spreman preispitati se i priznati promjene, a njih, neupitno – ima.
Samouki, a chefovi?
Među ljudima koji su doživjeli osobnu i profesionalnu promjenu ugledavši svoj lik na ekranu je i desetak hrvatskih kuhara. Sama činjenica da su zvanje kuhara “pofrancuzili” u – “chef”, prvi je korak prema onome što se, ali samo u našim okvirima, naziva medijskom slavom. No, ona je na tako tananim nogama da je od pojavljivanja na televiziji ili na stranicama magazina i društvenih kronika do propasti i zaborava dijele milimetri. Na prste se mogu nabrojiti ugostitelji i kuhari, bili oni školovani ili, što je češće kod nas, samouki, koji su uspjeli o(p)stati u svojim restoranima nakon blic-slave.
Štoviše, ima i onih koji su se u medijskoj mašini našli i bez pokrića i plesali samo jednu sezonu. Gastronomija je popularna, dobra ponuda hrane i vina privući će i autore vrlo gledanih inozemnih food programa da svoje emisije snimaju kod nas, no ono što se u takvim situacijama dogodi jest da su im domaćini kuhari koji ne samo da ne rade u struci već ih nitko i ne želi zaposliti.
Od slave se nitko nije najeo
Razloga je više – od, što bi se reklo rječnikom za razvode, neslaganja karaktera do odnosa prema svetom pravilu u kuhinji – normativima i inventurnim listama, vojsci osoblja koja radi iza zidova kuhinje i za koje malo tko zna, paljenja dlanova mladim kuharima na ploči za pečenje, što su neki radili, do osobnog imidža kada je riječ o kuharima koji rade ili su radili u velikim i zvučnim restoranima. Rjeđi su, ali i takvih ima među kuharima koje smo imali prilike vidjeti posljednjih sezona u televizijskim emisijama, a koji su omirisali medijsku slavu, oni koji kuhaju u svojim restoranima.
Naime, oholost će prije odbiti nego privući gosta, a živi se od novca. Teško od slave i rijetkih sponzora. Osim toga, većina restorana u kojima “slavna imena” kuhaju drži poprilično visoke cijene pa posjetitelji, kada već dođu, za taj novac očekuju da upravo oni budu zvijezde večeri, a ne chef kojem je zadatak da se pojavi i pokupi lovorike za svoj rad. Ili kritiku.
>>Njegova je kuhinja bila hram gastronomije, ali Violier nije izdržao stres za štednjakom
>>Pažanin zavapio 'Kad će ovaj dan završit?', a Špiček iz očaja komentirao 'dobro obrađene masline'
Jos jedan u nizu clanaka koji povtrdjuje da je teze zavrsiti za smetlara nego za novinara. Hrpa pausalnih gluposti bez smisla i konkretnih imena. Iz kojeg razloga su kao oprema clanka dodane slike skolovanih kuhara sa uspjesnim karijerama, zna samo novinarka i pametni urednik. Clanak o propalim kuharima opremiti slikama uspjesnih kuhara mogu samo osobe koje su novinarstvo svele na najnize grane.