Treća sezona dramsko-humoristične serije "Crno-bijeli svijet", na iznenađenje mnogih, nije počela u osamdesetim godinama, kako se očekivalo, nego su scenaristi napravili zanimljiv eksperiment s vremenskim skokom u ratom obilježen mračni početak devedesetih godina.
Umjesto nostalgičnih priča s duhanskog puta i bezbrižne mladosti glavnih junaka, gledateljima je bez ikakve najave ili objašnjenja u crno-bijeloj slici prezentiran svijet Domovinskog rata te strah i neizvjesnost koje je to vrijeme sa sobom nosilo. To je tada, sjećam se toga živo, strašno uzrujalo velik broj gledatelja. Vjerojatno iste one koji su se tijekom prve dvije sezone uzrujavali oko toga što čokoladica Životinjsko carstvo prikazana u seriji ima bar kod, a u osamdesetima ga, eto, nije imala. Ili, što ja znam, što je Žungulu u jednoj sceni pregorjela Volkswagen "buba", a ona - proguglali su po automobilskim forumima dežurni kritičari - ne može "zakuhati" s obzirom na to da nema vodeno, nego zračno hlađenje... Pošizili su zbog tog prekida u vremenskoj crti, da još malo dočaram stadij te njihove uzrujanosti, još gore nego što to čine kad se u seriji čuje neka pjesma koja je zapravo izašla dva dana kasnije nego što je to u seriji prikazano.
Kako se meni tada svidjela ta scenaristička ideja "flash forwarda" i da se tako proširi perspektiva gledatelja na glavne junake i vrijeme u kojem žive te kako nipošto nisam želio biti jedan od ovih gore opisanih, ponekad i zlonamjernih, a rijetko kada upućenih cendravaca, s velikom pozornošću i još većim strpljenjem odgledao sam protekli ponedjeljak dvadeset pet minuta prvog nastavka četvrte sezone spomenute serije. A, koja je, nota bene, slično započela... (Ili sam barem ja to, ali zasigurno i mnogi drugi, isprva pomislio). Elem, vremenski skok za koji su se scenaristi ovaj put odlučili, povratak nekoliko godina unatrag, na početak osamdesetih, razdoblje koje je u ranijim sezonama već obrađeno, nije mi se previše svidio. Osim što nije bio ništa novo, kao kada su u prethodnoj sezoni posegnuli za tim trikom, sve mi je bilo i nekako poznato. Gotovo svih tih pola sata imao sam osjećaj da sam ovo već gledao, pa čak i nedavno jer je upravo završilo repriziranje starih sezona, ali kako je u gornjem desnom kutu lijepo pisalo da je ovo dugoočekivana nova sezona, čekao sam da me na kraju iznenade nekim genijalnim zaokretom. Nisam, ponavljam još jedanput, htio ispasti jedan od onih dežurnih prigovarala koji jedva čekaju da nešto mogu iskritizirati pa sam ustrajao u svojoj nakani da pogledam cijelu epizodu.
Ono, međutim, što se onda dogodilo nije bilo nimalo genijalno, kako sam očekivao, bilo je daleko od zaokreta, a ne mogu tvrditi ni da me previše iznenadilo. Ispostavilo se, naime, da je HRT umjesto dugo najavljivane prve epizode nove sezone "Crno-bijelog svijeta" greškom pustio neku prastaru epizodu. Ovaj put nisu, nažalost, uspjeli reagirati kao nedavno, kada su na obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika na rasporedu imali neku isforsiranu komediju u kojoj umirovljenici kradu upravo njegov lijes, pa su je, eto, u zadnji tren zamijenili nekim drugim, za taj dan ipak prigodnijim isforsiranim proizvodom hrvatske kinematografije. Stari nastavak "Crno-bijelog svijeta" morali smo gledati čak dvadeset pet minuta prije nego što su ga prekinuli i pustili onaj kojem smo se svi toliko radovali. Nagradu u obliku TV ruže ne moram posebno ni navoditi, zbog toga je ovaj tjedan neće dobiti nitko na Prisavlju. O tome hoće li zbog toga biti nekih kazni, svi smo ovih dana čitali u medijima. Kada je naposljetku ipak prikazan pravi nastavak, prva epizoda četvrte sezone, nisam je imao previše volje gledati. Izmorilo me ovih pola sata stare sezone koje sam odgledao! Vidio sam, onako usput, da je dobro, ostalo je sve, čini mi se, na istoj visokoj razini kao i do sada, ali sama najava toga da je ovo najvjerojatnije posljednja sezona serije nekako me odvratila od gledanja. Čemu to kada nećemo barem cijelo to desetljeće proći do kraja, već ovako naprasno - kao očito mnogo toga što se događa na HRT-u - završiti odmah nakon Univerzijade. Još jednu sezonu, sasvim sam siguran, dalo bi se izgurati. Gledateljima bi, naime, trebalo dati barem neki odgovor na pitanje što je tijekom tog razdoblja, ali i tijekom te nakon rata, bilo s njihovim omiljenim likovima čije su odrastanje pozorno pratili. Mogao bi se napraviti, palo mi je upravo na pamet, i neki lijep film, kao što su to idejno napravili i sa serijom "Grlom u jagode". Trebalo bi, naravno, snimiti mnogo bolji film nego što je to na kraju ispalo s "Jagodama u grlu", ali svi likovi svakako bi se trebali ponovno okupiti, recimo, na utakmici Dinama i Partizana '97., koncertu Stonesa na hipodromu ili dočeku novog milenija pa da ipak dobijemo taj neki pregled njihovih života i poslije novog vala. Tek nakon toga mogli bismo potpuno zaključiti priču "Crno-bijelog svijeta" pa onda, svako po vlastitom nahođenju, gradivo utvrditi još jednom u reprizama. To bi bilo mnogo bolje nego ovo čemu smo svjedočili proteklog ponedjeljka.
Buba može zakuhati. Točno onako kako je prikazano u seriji. Zakuha ulje a ne voda jer se je znalo desiti da kopče koje drže izolaciju (filc) između kabine i mašine popuste i izolacija padne i zatvori dovod zraka na uljnom hladnjaku. Meni se desilo. Iza auta je dimna zavjesa, poklopac motora vruć ko' pegla i mašina za otpad. Tada (meni se je to desilo kasnih devedesetih) je bilo lakše zamijeniti mašinu nego danas žarulju na faru pa i nije neki neriješiv problem.