Iako je Angela Merkel izjavila da je ideja multikulturalnosti propala, postoje i hodajući primjeri izuzetaka iz njezine vjerojatno načelno pogođene tvrdnje. Ime tog živućeg primjera je Manu Chao, glazbenika koji je jučer po četvrti put došao u Hrvatsku i za otprilike pet-šest tisuća ljudi na zagrebačkom Velesajmu, u prohladnu večer u kojoj se očekivala kiša, produljio vruću ljetnu atmosferu.
Posljednji put bio je u nas prije dvije i pol godine, što je neuobičajeno kratak razmak između dva pojavljivanja, utoliko više što u međuvremenu nije snimio novi album, ali u slučaju Manua Chaoa to nije posebna senzacija. Kada bi nam dolazio i češće vjerojatno se publika ne bi osipala jer oni koji su bili na nekom od njegovih koncerata znaju da se to iskustvo mora uvijek ponavljati. Razlog je vrlo jednostavan. Onako kako kod velikog broja drugih izvođača djeluju završeci koncerata i bisevi, dakle kada zvijezde dovode masu do završnog usijanja, tako Chaovi koncerti djeluju od samog od samog početka. I ne prestaju do samog kraja, vrlo često u neprekinutom nizu pjesama koje se zvučnim efektima nadovezuju jedna na drugu kao da su dio luđačko zabavnog radijskog partijanja: “Mala vida”, “King Of The Bongo”, “Mr. Bobby”, “Clandestino”, “Me gustas tu”....
U pojedinim trenucima Chao je, kao i uvijek dosad, doslovno raspametio publiku. Kada govorimo o zapaljivom koktelu kojim uspijeva održavati tenziju koncerta i drži publiku u zoni visokoenergičnom području dolazimo do početne priče o multikulturalnosti. U njegovu repertoaru, a često i unutar iste pjesme, možemo naći utjecaje najraznovrsnijih pravaca glazbe: punka, reggae, latino glazbe, flamenka, karipske ska glazbe, rumbe, salse, pa do techna i rapa... Multikulturalnost u savršenom obliku. Chao je predsjednik multikulturalizma, premda je, s druge strane, prevodnik antiglobalizma. To nije nespojivo ili kontradiktorno, štoviše. Istodobno, Chao je izuzetno originalan i svoj izvođačkoj unatoč tome što je postao globalna megazvijezda nikada nije izgubio svoje ulično korijenje, nakalemivši na sve to socijalnu osjetljivost tipičnu za mediteranska i latinska podneblja i otvoreno sukobljavanje s “čarima” globalizma.
No, politika je unatoč otvorenom angažmanu, tekstovima i animacijama na pozadinskom zidu, bila u drugom planu. U prvom su redu slavlje i ludilo. No, unatoč tome što mu mediji prišivaju ulogu ambasadora potlačenih, koncerti Manu Chaoa prvenstveno su manifestacije slavlja, u skladu sa stavom “kad ti je najteže, a ti se zabavi i - zapjevaj”. Ono što posebno veseli da od koncerta do koncerta u Hrvatskoj privlači novu, mlađu publiku, u kojoj ima i curica za koje po izgledu mislite da su fulale mjesto i da su umjesto na koncert na kojem se nalaze krenule u neki od pomodnih kafića u gradu. Ipak, kad se već malo zamaklo iza prvih velesajamskih paviljona, gradom je još uvijek više odzvanjao jeftini estradnjački dernek s Bundek festa. Simbolično i, na žalost, znakovito.