Kad smo prepričavali Amerikancima svoja iskustva iz života u socijalizmu, odmahivali su rukom govoreći da je to bilo doba protivno zdravu razumu. Danas njihovo visoko razvijeno kapitalističko i demokratsko društvo spašavaju socijalne metode liberalnog predsjednika Baracka Obame koji je spreman veličati i Marxa samo da zemlju izvuče iz recesije i krize kojoj se ne vidi brz kraj.
Nije mu zamjeriti jer na vrata Ovalnog ureda kucaju svi koji su izgubili posao ili im prijeti otkaz, 46 milijuna onih bez zdravstvenog osiguranja i 40 milijuna građana koji žive na rubu egzistencije ili u siromaštvu. Čovjek se čudom čudi u što je upao, pita se je li hitna služba ili predsjednik jer iz svakog državnog sektora, poslovne tvrtke zvučna imena koja je bila ponos Amerike izviru novi dugovi.
Od njega se traži samo pomoć, svi se kao spasitelju obraćaju jer u podjeli dobra i zla Obama pripada onoj svijetloj strani koja je pobijedila. Narod kao da je sam sebe uvjerio kako je dovoljno bilo zaokružiti Obamu i da će se čuda dogoditi. Nije prošlo ni prvih sto dana novog predsjednika u Bijeloj kući a već mu mnogi poručuju da kasni s reformama, da prizna poraz Amerike pred pohlepom Wall Streeta koji je perfidnije od Osame bin Ladena počinio teroristička djela na burzi, u bankama i u mirovinskim fondovima pa se rijeci onih koji traže radno mjesto pridružuju i umirovljenici jer od uloženih ušteđevina nije ostalo ništa. Popapali ih Bernie Madoff i njegovi brokeri teletabisi.
Ne može Obama vjerovati koliko su bahatost, nezasitnost moćnih direktora te sprega s politikom poljuljali temelje najbogatije zemlje na svijetu. Dok je bio organizator crnačkih zajednica u južnom Chicagu, vidio je svega i svačega, od gladnih obitelji do onih urušenih pijanstvom i narkomanijom te ostavljene i zapuštene djece koja se regrutiraju od malena u ulične kriminalce.
Nosio se Obama s tim mukama. Znao je slušati, gledati ih u oči s razumijevanjem, lijepo ih je tješio, bolje od svećenika ili psihologa. Ljudi su ga zavoljeli. Kad im je omogućio dnevne obroke, ne zna se tko je bio sretniji, ti gladni crnci ili Obama koji je u praksi ostvario ono o čemu je na Harvardu čitao. Vjerovao je da pridonosi dignitetu crnačke populacije u zabitim gradskim četvrtima, koja je od roditelja naslijedila jedino pravo da bude siromašna i ovisnost o državnoj pomoći.
I nije čudno što je Obama nadobudno mislio da je za vođenje Amerike dovoljno što ima čiste namjere, što želi organizirati zemlju kao i zajednice u Chicagu, a to je na principu pravednosti i solidarnosti te pomaganja slabijima od sebe. Uzorno je to promišljanje, nema mu zamjerke kad se promatra iz zgrade UN-a ili iz humanitarnih organizacija koje misle da se ljubavlju mogu pobijediti grčevi od gladi u želucu. Nama u Hrvatskoj poznati su pioniri koji su stasali u vođe pa su i druge uvjeravali ili ih i dalje uvjeravaju da je Tito bio najbolje što nam se moglo dogoditi, a njegovi radnički savjeti, komunistički ogranci i tvornice u radničkim rukama ideal koji nas je spašavao.
I kako sada objasniti Baracku Obami da ne može prisiliti Kinu da kupuje američke proizvode? On razumije kako država mora spasiti banke da sama ne propadne, ali ne prepoznaje da pomažući jednima isplaćivati kredit za kuću stvara gnjev onih koji su razumno ulagali svoj novac. Za sada jedino funkcionira programirana promjena američkog duha pa nije smiješno kad je nazivaju Socijalistička Republika Amerika!