Životni putevi naveli su na susret dvojicu vršnjaka u pustoši austrijskog Bad Tatzmannsdorfa. Desetak godina prošlo je otkako su zajedno provodili srednjoškolske dane "u kvartu". Nasljednik Nike Kovača u dresu nogometne reprezentacije s jedne, a potpisnik ovih redaka s bilježnicom i olovkom, kao novinar, s druge strane. Sjedilo se opet na klupi, kao nekad... Nije bio igrač od isticanja, trudio se, naporno radio, čekao svoju priliku. Probijao se iz drugog plana, nije pažnju privlačio žonglirajući. Novac u Hrvatskom dragovoljcu nije često sjedao na račun, preko Intera otišao je u Međimurje, pa kao anonimac van. Put do reprezentacije bio je dalek, u Bilić Boyse stigao je preko daleke Rusije.
Je li ugodno čuti hrvatski jezik?
– Kako ne, ali i na ruskom se snalazim sjajno. U Moskvi su fascinirani koliko dobro pričam, da imam dobar akcent, svi padaju na leđa. Čak i knjige čitam na ruskom.
Nogometaš s ruskom knjigom?
– Volim čitati, Dostojevskog sam pročitao na ćirilici... Teško je, naporno, ali čovjek se navikne. Pročitao sam niz knjiga, ne znam im više ni broja, a najbolje mi je legao P. Coelho, sve sam njegove knjige progutao... Otkako je djevojka sa mnom više vremena provodim pokazujući joj grad, u šetnji.
Mogao bi raditi i kao turistički vodič za strance, a Bugare, Talijane, Engleze, Hrvate uputio bi na znamenitosti na materinskom jeziku...
– Ruski sam svladao brzo, a kako sam se družio s Bugarima, brzo sam naučio i njihov jezik. Znam još i engleski, talijanski, krenulo me...
Koja je razlika između Zagreba i Moskve?
– Kao nebo i zemlja. Grad je ogroman, promijenio se u posljednjih 15 godina, stigao je strani kapital, nisu više tako zatvoreni, i mi stranci osjećamo se dobro. Velike su klasne razlike, postoje dućani za bogataše i sirotinju. Jedni kupuju jogurt po pet, a drugi za manje od eura.
Kakva je ruska hrana, i naravno, koliko "udara" vodka?
– Vrlo masna i teška, nije zahvalna za nogometaše. Godinama si već kuham sam, od tjestenina do mesa, kućanski poslovi se isto neće napraviti sami od sebe. Vodku, nećete vjerovati, nisam nikad probao. Nisam tip od alkohola, ne pijem ni pivo, katkad tek čašicu vina.
Prodaju li se babuške i dalje?
– Kaže se Matrioška, što bi značilo sveta žena, proučavao sam to, zanimljiva im je i kultura. Bez tog suvenira tek rijetki odlaze preko ruske granice.
U zrakoplovu provodi većinu vremena, bodova na Aeroflotovoj kartici nakupilo se mnogo.
– Godišnje imam više od 50 letova, leti se na sve strane po Rusiji. Zna se dogoditi, kad putujemo na istok, da letimo i devet sati, a vremenska razlika je još četiri sata.
Nije nogometaš koji pati na automobile. Knjižicu vozila još nema.
– Prije nego što sam došao u Lokomotiv bio sam u malom siromašnom Amkaru. Dali su mi staru 'ladu 110', pa sam iz štosa slao slike frendovima. U Moskvi sam dobio malu 'kiju', super mi je za voziti se po gradu.
Kako se ruski nogometaši zabavljaju, odlazi li se na cajke?
– Nema narodnjaka u Moskvi, oni više slušaju neki pop-rock. Nema mnogo vremena za izlaske, ali kad uhvatim malo, odem do kazališta.
Facebook i Twitter profil nema, s prijateljima se čuje telefonom.
– Nisam mjesecima bio kod kuće, a i to bude tek dan ili dva. Mama uvijek napravi klopu, to je najveće veselje.
Kako gledaju na Hrvate?
– Obožavaju nas otkad smo ih spasili na Wembleyu. Što se novca tiče, uspio sam se financijski osigurati, ali ne mislim pod time obogatiti. Za solidan život može se uvijek nekako zaraditi, milijune je najlakše potrošiti. Novac ionako nije presudan – zaključio je Tomislav Dujmović.
Netipičan nogometaš, ima i takvih!