Danas na Olimpijskom stadionu u Londonu počinje 16. Svjetsko atletsko prvenstvo. Hrvatska, računajući od osamostaljenja, prvi je put nastupila na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu 1993. godine. Prvi koji je imao čast nastupiti pod hrvatskom zastavom bio je Branko Zorko u kvalifikacijama utrke na 1500 metara.
– Imao sam velika očekivanja jer sam te zime osvojio brončanu medalju na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Torontu. Prošao sam uspješno kvalifikacije, a onda sam zapeo u polufinalu. U to vrijeme, kada bi se bijeli trkač plasirao u finale na 1500 metara, to je bio kao da osvojite medalju. Jer, na srednjim prugama dominirali su Marokanci i Alžirci. Na kraju je zlato osvojio čuveni Noureddine Morceli – prisjeća se svog prvog nastupa Zorko.
Najbolji zec na svijetu
Zanimljivo je da nije bio jedini hrvatski atletičar na tom prvenstvu.
– Toliko je raznih natjecanja iza mene da teško pamtim neke detalje, ali sam sto posto siguran da je na SP-u 1993. godine sa mnom bio Ivan Mustapić. Znate kako sam siguran? Zato što jako dobro pamtim s kim sam bio cimer – istaknuo je Branko koji je osvojio i prvu hrvatsku atletsku medalju – broncu na Europskom dvoranskom prvenstvu u Genovi 1992. godine.
U karijeri je osvojio jednu srebrnu i čak četiri brončane medalje. I samo je jedna od te četiri medalje bila ostvarena na otvorenome. Ostale tri su iz dvorane.
– Sad kada pogledam unazad, moja karijera trajala je jako dugo, punih 20 godina. Nastupao sam pet puta na Olimpijskim igrama u nizu, od Seula 1988. do Atene 2004. godine. Ta utrka u Ateni bila mi je ujedno i zadnja. Znao sam da na Igrama neću ništa napraviti. Ali kad sam već istrčao normu, bilo mi je nekako logično da se od karijere oprostim na jednom tako velikom natjecanju. Pred kraj karijere, kad sam bio dosta ozlijeđen, uglavnom sam nastupao kao “zec”. Imao sam dobar rejting i mogu reći da sam slovio za najboljeg zeca na svijetu. A moglo se i dobro zaraditi – istaknuo je 50-godišnji Križevčanin.
Što se tiče nastupa na Svjetskim prvenstvima, nakon Stuttgarta, trčao je u Göteborgu 1995. godine, gdje nije prošao kvalifikacije, te 1997. u Ateni gdje je trčao u polufinalu.
– Teško je kasnije bilo ispuniti normu za SP. Na prva tri Svjetska prvenstva Hrvatsku su predstavljali samo atletičari. I nije nas bilo puno. U Stuttgartu Ivan Mustapić i ja, dvije godine kasnije u Göteborgu bili smo Siniša Ergotić, braća Mustapić i ja, a 1997. u Ateni bili smo samo kuglač Steva Ercegovac i ja. Jasno da nismo bili ni blizu rezultatima koje su kasnije ostvarile naše cure, Blanka Vlašić, Sandra Perković i Sara Kolak. Eto, još uvijek Hrvatska čeka na prvu mušku medalju na Svjetskom prvenstvu – kaže Zorko.
Zapravo, čudno je kako ste postizali tako dobre rezultate na srednjim prugama s obzirom na to da u Hrvatskoj ni onda, a ni danas nema uvjeta za treninge preko zime.
– Preko zime sam prvo sam lopatom čistio snijeg sa staze, a onda bih tek mogao trenirati. Znao sam nekad otići na treninge u Budimpeštu, desetak dana ukupno. No nikad se nisam žalio na uvjete. Meni je to bio samo motiv više da budem još bolji. Puno bolje uvjete imaju danas cure koje treniraju bacačke discipline. One su ravnopravne u odnosu na ostale, a ja sam bio Fićo koji se mora utrkivati s Ferrarijem – kaže Zorko.
Trenerski posao ga ne zanima
Dugo nakon vas na srednjim prugama nismo imali dobrog atletičara, a sada se pojavio Marino Bloudek, europski juniorski prvak na 800 metara.
– Pratim njegov rad. Mogao bi u budućnosti napraviti velike stvari. Jer, 800 metara još je uvijek disciplina koja ne traži isključivo izdržljivost, već zahtijeva i brzinu. A tu Afrikanci nisu tako jaki kao na 1500 metara, a da ne pričam od 3000 do 5000 metara – istaknuo je Zorko.
Nakon svoje zadnje utrke jedno vrijeme nije gledao nijedno atletsko natjecanje.
– Zasitio sam se atletike. Nije me zanimalo. Sada polako gledam, pratim. To mi je, uostalom, u opisu radnog mjesta. Naime, tajnik sam Zajednice sportova Križevačko-koprivničke županije – rekao je.
Trenerski posao nije vas zanimao?
– Iskreno, ne. Imamo u Križevcima jednog zaposlenog profesionalca, a za drugog nije bilo sredstava – zaključio je Branko Zorko.