No, kako domaćin europskih prvenstava imaju prednost domaćeg terena i atenski domet hvale je vrijedan. Štoviše, uoči Europskog prvenstva smo čuli da bi bili zadovoljni i sa dvije-tri medalje.
Atenske četiri kolajne posebno su vrijedne ako se zna da je svima našim reprezentativcima karate uglavnom hobi i da nitko od njega ne živi. Primjerice, trostruka europska prvakinja Mirna Šenjug, fakultetski je obrazovana zaposlenica Varaždinske banke s upisanim poslijediplomskim studijem, a europska doprvakinja Kovačević je nedavno diplomirala ekonomiju i u potrazi je za poslom. Jelena je svjesna da će, kada se zaposli, ući u puno težu fazu svog sportskog života pa joj ne bi teško palo da se ne zaposli do listopadskog Svjetskog prvenstva u Beogradu, u tamošnjoj Areni.
Predsjednik Hrvatskog karate saveza Stjepan Čelan kaže da mnogim reprezentativcima nedostaje više rada jer seniori znaju zimi ne trenirati po dva-tri mjeseca. Nešto slično čuli smo i od novog muškog izbornika Radenka Blagojevića:
- Neki su spavali zimski san. Treba nam više i kvalitetnijeg rada po klubovima.
No, lako je to reći, a nerijetko teško ostvariti jer je svatko sa životnim sazrijevanjem (posao, obitelj) prisiljen potisnuti karate u drugi plan. Nakon Domdjonija, naš ponajbolji borac Neven Martić morao ga je gurnuti na treće mjesto jer od karatea ne živi pa su mu prioriteti obitelj (dvoje male djece) i posao koji je nedavno dobio.
S obzirom na ulaganja Hrvatska je u karateu vrlo uspješna zemlja. Po podacima koje smo čuli od dvojice tajnika HKS-a (Šimunec, Cipek) jedna Njemačka, koja je u Ateni osvojila dvije medalje (1-0-1), ima 120.000 registriranih sportaša, 2000 klubova i proračun od 5,5 milijuna eura. Kod nas je 10.000 registriranih karataša, 180 klubova i proračun nacionalnog saveza od 400.000 eura.
Čelni ljudi HKS-a (Čelan, Šimunec, Cipek) vratit će se iz Atene ponosni i na udijeljene im komplimente. Mnogi su hvalili ono što su imali u Zagrebu. Organizacijski, Grci su napravili dva koraka nazad u odnosu na prethodnika. Jedino što Zagreb nije imao, a Atena jest bilo je mediteransko sunce, no u svim ostalim segmentima glavni hrvatski grad je prednjačio. Ima to veze i sa statusom karatea u Grčkoj, ali i sa snalažljivošću Hrvata. Između ostaloga, zagrebački organizatori imali su jednog generala (Škunca) i jednog policajca (Bogdanović) pa je puno toga funkcioniralo kao po špagi. Grci ne samo da nisu mogli računati na besplatnu radnu snagu, nego im je dva tjedna prije početka prvenstva leđa okrenula financijski nokautirana država.
- Dva tjedna prije su nazvali i kazali da nam ne mogu dati obećanih 100.000 eura. Kako nisam smio otkazati Prvenstvo jedino što mi je preostalo bilo je ponazivati prijatelje i moliti za sponzorstva, svakoga koliko može. Na koncu smo uspjeli dobiti dvoranu besplatno i održati natjecanja - odahnuo je George Yerolimpos, glavni tajnik Europskog karate saveza, inače počasni predsjednik Grčkog karate saveza.
Iako Grci imaju dobre karataše - imaju tri europska prvaka, što se nikad nije dogodilo - u dvorani Faliro nije bilo druge publike osim sudionika Prvenstva. O tretmanu u medijima da ne govorimo. Najčitaniji od 10 atenskih sportskih dnevnih listova nije čak ni poslao novinara u dvoranu. Čovjek je skinuo rezultate s internetske stranice Europskog karate saveza i to je sve. Panetsidou, Kosmidou i Triantafylis u svojoj zemlji neće nikada doživjeti slavu, oni su europski prvaci isključivo za vlastiti gušt. Hrvate, pak, kada osvoje odličja ima tko dočekati i barem im obećati bolje sutra. A ovim je sportskim zanesenjacima i obećanje katkad poticaj, pa makar ono bilo samo dobro umotano u praznom celafanu.