Europska rukometna organizacija (EHF) danas organizira veliku svečanost u Beču, na kojoj će se među ostalim primati nove rukometašice i rukometaše u Kuću slavnih tog sporta. Ovom će prilikom od hrvatskih rukometaša tu čast imati Igor Vori i Ivan Čupić, nakon što su prošle godine, u prvom izboru, odabrani Irfan Smajlagić, Ivano Balić i Jelena Grubišić. Tog će dana Beč biti domaćin i finalne utakmice Europskog prvenstva za rukometašice, a u Kuću slavnih ući će 21 rukometašica i rukometaš. Osim Vorija i Balića vrijedi izdvojiti nekadašnje francuske zvijezde Nikolu Karabatića i Luca Abaloa, Danca Mikkela Hansena i Šveđanina Staffana Olssona, koji će te večeri ući u birano društvo.
Zavolio rukomet zbog Atlante
U karijeri je danas 44-godišnji Igor Vori osvojio olimpijsku zlatnu medalju 2004. godine u Ateni i olimpijsku broncu 2012. u Londonu. Na svjetskim prvenstvima Vori je s Hrvatskom osvojio jedno zlato, dva srebra i jednu broncu, dok na europskim prvenstvima ima dva srebra i jednu broncu. S Hamburgom je Vori bio europski klupski prvak, a trenutačno je trener Sesveta. Trener s kojim je najdulje surađivao bio je Lino Červar.
– Lino je isto bio mućka samo takva, strašan manipulator, dobar trener, odličan trener. Na kraju, čovjek koji me stvorio, ali manipulator samo takav. Svaki put kad smo imali nekakvu večeru, izlazak, opuštanje, može, i drugi dan ujutro nikad nema treninga. Ništa, mi izašli, ujutro buđenje ni iz čega. Lino je rekao: 'Obavezan trening', to je svađa, ali na mrtvo... Ti ovo, ti ono, ne, vi ovo, vi ono. I u jednom trenutku on kaže: "Boli me ona stvar, nećemo trenirati, idite, do kraja ne moramo trenirati." Tada Davor, Pero, Ivano: "Što? Nećemo? Sad ćemo ti trenirati! Ajde, sada daj ono što si htio..." i pam-pam-pam. Nitko s njim ne priča, a što je bilo, on je dobio ono što je htio, on je s nama napravio trening da sve ono što smo dan prije pojeli i popili izbacimo. On dolazi, smije se i kaže: "I, dečki, hoćemo jednu pivicu zajedno?"
GALERIJA Pogledajte kakvu vilu ima Bojan Bogdanović! Luksuzno zdanje nalazi se na samom Stradunu
Igor Vori proveo je u rukometnom klubu PPD Zagreb ukupno 12 godina, a bijeli dres nosio je u čak četiri "mandata" počevši od 1995. godine, kada je kao 15-godišnjak pristigao iz Sesveta pa sve do 2018. godine, kada se odlučio igrački umiroviti. Za prvu momčad debitirao je 1998. godine sa samo 18 godina, a prvi inozemni angažman dobio je 2001. godine, kada odlazi u Italiju.
– Kao klinac oduvijek sam maštao da ću biti sportaš. Tamo negdje od pete-šeste godine, kada sam se počeo baviti sportom, a igrao sam nogomet, tenis, rukomet, to je bio moj put. Hvala bogu, uspio sam. Znam da nisam imao nekog uzora, a ljubav prema rukometu pojavila se nakon što je Hrvatska osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Imao sam 16 godina i svi klinci počeli su igrati rukomet, svi su htjeli biti kao Ćavar, Smajlagić, Saračević...
Tijekom cijele osnovne i srednje škole rukometna lopta stalno mu je bila u ruci. Poslije nastave odmah je trčao na treninge.
– Nikad me nisu pretjerano zanimale igrice na kompjutoru. Nikad me to nije privlačilo. A danas imam i premalo slobodnog vremena da bih sjedio uz kompjutor.
Kakav ste bili učenik?
– Štreber sigurno nisam bio. Nisam bio odlikaš. Bio sam uvijek vrlo dobar. Roditelji me nisu tjerali da moram proći s pet. Bili su mi potpora i bez njih ne bih tako daleko dogurao.
Rukometom se ozbiljno počeo baviti 1997. godine, kada je u Zagreb za trenera došao Velimir Kljajić.
– Sve je počelo na turniru u Davoru tog ljeta. U to vrijeme tražio sam priliku, čak sam u jednom trenutku htio i odustati. Malo bih dobio priliku, malo ne bih. Zagreb je u tom trenutku bio jedan od najboljih europskih klubova. Bila mi je velika čast i zadovoljstvo što sam uopće dijelio svlačionicu s takvim igračima kao što su Saračević, Lavrov, Kuličenko, Maglajlija... Prvi put kada sam ušao u svlačionicu, izgubio sam se. Jučer sam ih gledao na TV-u, a danas igram s njima. I borio sam se, a kad je došla prilika, iskoristio sam je.
U početku mu stručnjaci baš nisu predviđali veliku karijeru.
– Istina je, govorili su mi što ću s tom visinom, smijali su mi se. No nisam to puno ni primjećivao. Bio sam u pubertetu pa sam bio malo prgav, bezobrazan u nekim trenucima. Volio sam se čak posvađati sa starijima. To nije bilo baš za pohvalu, ali borio sam se za svoju poziciju. Daleko od toga da nisam poštovao starije, ali sve je imalo svoje granice. To mi je bila dobra škola. Naučio sam nešto iz toga.
Najteži trenutak u karijeri?
– Poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine.
Prati li neke druge sportove?
– Pratim, više na internetu nego što ih gledam. Mogu reći da sam navijač Dinama, Cibone, vaterpolista Mladosti. Čak sam kao mlad išao na odbojkaške utakmice.
Igrali ste u mnogim gradovima. Koji vam se, uza Zagreb, najviše sviđa?
– Barcelona. Živio sam doslovce na plaži. Tamo je život nevjerojatan. Svaku minutu se nešto događa, tamo se živi sto na sat. Jednostavno morate i vi upasti u tu mašineriju. Pariz? Iskreno, nisam ga stigao pošteno ni upoznati jer su obveze u klubu bile takve da nisam stigao.
Sa suprugom Oljom već je 15 godina. Ima dvoje djece, sina Petra i kćer Niku.
– Upoznali smo se u jednom kafiću i to je tako krenulo. Svidjela mi se odmah, na prvu. Supruga i obitelj glavni su razlog što sam još uvijek na ovom nivou igranja. I supruga se puno odricala, sve je bilo nekako podređeno mojoj karijeri. Živim mirnim obiteljskim životom i to mi jako odgovara.
Vori je za hrvatsku reprezentaciju odigrao 246 utakmica, dok je Ivan Čupić skupio 137 nastupa. Čupić je tijekom karijere osvojio olimpijsku broncu 2012. u Londonu. Na svjetskim prvenstvima s Hrvatskom je osvojio srebro i broncu, dok s europskih prvenstava pamti dva srebra i dvije bronce. Tri puta je Čupić bio klupski europski prvak, dva puta sa skopskim Vardarom i jednom s Kielceom.
Čupić se osvrnuo i na svoju neobičnu nezgodu koja se zbila 24. srpnja 2008. godine. Na povratku u hotel se poskliznuo i pri padu se pokušao uhvatiti za željeznu ogradu. Pritom je zakvačio ogradu vjenčanim prstenom i izgubio dio prsta. Ozljeda mu nije naštetila rukometnoj karijeri, no bio je prisiljen zbog nje propustiti Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine.
– Kada se to dogodilo 2008., prvih godinu-dvije bilo je dosta propitkivanja. Novinari, navijači, treneri su pitali, a poslije je to postalo moj brend, ako takav nesretni slučaj može biti brend. Nakon toga više se nitko nije obazirao na to. Svi su se naviknuli, kao i ja, na to da je to tako, da je to normalno – rekao je Ivan.
O svojim počecima kaže:
– Bio sam treće dijete i uvijek sam bio sa starijom braćom. Uvijek se igrala košarka, rukomet, nogomet, i uvijek smo bili iza kuće, na školskom igralištu. Uvijek sam igrao sa starijima i mrzio sam gubiti. Užasno sam se živcirao. I kad odrastaš uz stariju braću, a svaki se dan igrao neki sport, ili ti postane svejedno ili mrziš kad gubiš. Jednostavno sam otišao u ovu drugu krajnost i već sam time ušao u sport – rekao je.
Baliću sam bio kao mlađi brat
Čupićev djed bio je volonter u klubu još dok je Metković nastupao u jugoslavenskoj Prvoj ligi, bio je računovođa, a njegov je otac potom postao klupski tajnik. Prvi trening Ivan je odradio 1995., s devet godina.
– Osim škole i dvorane, otac i majka nisu mi dali da idem u te izlaske, da ne znaju gdje sam. Stalno sam bio pod nekom stegom i disciplinom, što mi se katkad nije sviđalo, znao sam bit jako ljut, ali poslije sam shvatio da su oni u tom trenutku procijenili da je to najbolje za mene.
Čupić je u prvu ekipu ušao taman dok su još u klubu bili igrači poput Slavka Goluže, Pere Metličića, Davora Dominikovića i Nikše Kaleba, a u toj mu je tranziciji u velikoj mjeri pomogao Ivano Balić.
– Puno smo razgovarali i on me prihvatio kao mlađeg brata. Bila su to drukčija vremena. Ja sam bio najmlađi u ekipi, bilo je tu puno velikih imena i oni su te, ne mogu reći maltretirali, ali to je tada bio jedan od načina odgoja mlađih, da ti mogu raditi što žele, da moraš šutjeti, ojačati karakter – kaže Čupić.
VIDEO Objavljeno gdje Luka Modrić nastavlja čudesnu karijeru. Ovu vijest čekali su svi navijači Hrvatske