Dario Šarić bio je ponosan je na svoje suigrače i sve što su pokazali u posljednje tri utakmice na Europskom prvenstvu.
- Ostali smo momčad! Krenuli smo dobro no već nakon prve dvije minute smo se raspali, postali nervozni... Srećom, vratili smo se! Stisnuli ih, pokazali našu agresivnu stranu, kvaliteta je na kraju došla do izražaja - kazao je Šarić, te dodao:
- Hvala publici na skandiranju mojeg imena! Drago mi je da su prepoznali moju borbenost, a uvjeren sam da će u ostalim utakmicama i ostali suigrači dobiti ovacije. Znam da Makedonija nije ogromno košarkaško ime, ali Arena je bila puna! Pred nama su još dvije utakmice, želim da publika dođe, da nas energija navijača odnese u Francusku. Znam da svi vole velike utakmice, zvučne protivnike, ali neka gledatelji ne gledaju ime protivnika, nego neka dođu navijati za Hrvatsku!
>> Kada smo ih pritisnuli dečki su počeli guštati, a to je ključno za uspjeh
Uvijek kada se priča o reprezentaciji padnu mi na pamet dvije stvari, a to su košarkaši iz Barcelone 1992 i nogometaši iz Francuske 1998. Te 1998 nastala je i popularna pjesma koja počinje stihovima: Ima jedna zemlja mala za nju sada svako zna... I zaista sportaši su uradili puno toga lijepoga i velikoga na promidžbi male Hrvatske u svijetu. Puno više od svih znanih i neznanih političara kojima je primarni cilj bio napuniti džepove u ime domoljublja. O dečkima koji su u jeku agresije na Hravtsku na Olimpijskim igrama osvojili košarkaško srebro puno je toga napisano i oni će zlatnim slovima biti upisani u povijest sporta male Hrvatske. Isto se može konastatirati za Vatrene koje je trerner svih trenera odveo do bronce na SP u Francuskoj. Bilo je još velikih uspjeha i odličja sa velikih natjecanja i nipošto ne treba izostaviti sjajne rukometaše, vaterpoliste, atletičare, tenisače i sve ostale sportaše koji su nas toliko puta učinili sretnim i ponosnim. Nacionalni dres je svetinja i prema njemu se tako mora i odnosti svako onaj koji ima čast da ga nosi. Ovo sve je uvod u priču o jednom sportašu kome je nacionalni dres iznad svega. Pogađate riječ je o Bojanu Bogdanoviću, košarkašu koji se iz svog Mostara vinuo do najvećih svjetskih košarkaških visina. Ono što je fascinantno jeste da je Bojan ostao isti kao kada je počinjao svoju karijeru u Zrinjskom i danas kada igra najjaču svjetsku košarkašku ligu i kada je lider Hrvatske košarkaške reprezentacije. Bojanov uspjeh je puno veći kada se zna da njegov Mostar nema košarkašku i sportsku dvoranu, i to je podatak koji zaslužuje da se nađe u rubrici vjerovali ili ne. U Bojana su vjerovali svi, pogotovo njegovi treneri. Sjajni Ilija Volarić koji ga je trenirao u mlađim kategorijama i legendarni Nedjeljko Zelenika koji ga je kao golobradog dečkića uveo u prvi tim Zrinjskog. Sjećam se te njegove sezone u HKK Zrinjski koji je u to vrijeme imao za naše prigode odličnu ekipu. Njegove dobre igre tada su ga odvele u veliki Real, a u medijima je osvanuo naslov: Plemić na kraljevskom dvoru. Iste te godine njegov Mostar koji se danas diči Bojanom nije ga se udostojio proglasiti sportašem godine iako je on to svojim igrama i odnosu prema dresu koji nosi itekako zaslužio. Takav je bio Bojan tada, a takav je Bojan i sada. Od tada do danas Bojan je promijenio nekoliko klubova, a svaki idući bila mu je stepenica više i za sve to vrijeme nikada nije zaboravio tko je i od kuda dolazi. Bojan ovih dana predvodi svoju najdražu reprezentaciju i primjer je svima kako se nosi i voli dres svoje države. Neugodna ozljeda na otvaranju prvenstva nije ga spriječila da se vrati u reprezentaciju i vodi je do visina. Njegov dolazak na utakmicu protiv Grčke usprkos zabranama liječnika, te njegov sinoćnji nastup primjer je svima kako se treba odnositi prema svojoj reprezentaciji. Bojan je sportski heroj nacije i Bojan je idol generacija koje će upravo zahvaljujući Bojanu naučiti kako se voli i cijeni svoja domovina. I naravno da se ne zaboravi, Bojan je Hrvat iz Hercegovine iz Mostara kraja gdje se Hrvatska voli više nego igdje na svijetu.