Tenis je treći najpopularniji sport u svijetu, odmah nakon nogometa i košarke. Službeno, tenis se igra u čak 211 zemalja svijeta. I jedna mala Hrvatska ima svoju momčad u finalu Davisova kupa. Uspjelo je to Marinu Čiliću, Ivi Karloviću, Ivanu Dodigu, Borni Ćoriću i Franku Škugoru. Petorica su to igrača koja su ove godine sudjelovala u pohodu Hrvatske na Davisov kup. Petorka je to na koju svi možemo biti ponosni. Bez obzira na to kako finale završilo.
– Davisov kup uvijek je bio posebno natjecanje, nije se igrao zbog novca, nego zbog ponosa i ljubavi prema svojoj zemlji – rekao je prekjučer u Zagrebu čelnik Svjetske teniske organizacije, Amerikanac David Haggerty. I u pravu je, jer Davisov kup ne igra se za 2,4 milijuna eura, koliko recimo dobiva pobjednik Wimbledona, već se igra prije svega za svoju zemlju, za veselje navijača... A taj nacionalni naboj kod naših tenisača možda je bio i presudan faktor što smo u finalu koje ovih dana prati cijeli svijet. Kada su jučer naši igrači ulazili u prepunu zagrebačku Arenu, svima im je zatitralo srce. Razumljivo, jer nema ljepšeg osjećaja nego u glavnom gradu svoje zemlje boriti se za trofej koji postoji već 116 godina.
Važnost Davisova kupa možda najbolje opisuje izjava Švicarca Rogera Federera iz 2014. kada ga je sa svojom zemljom konačno osvojio.
– Puno sam toga osvojio, ali nema ljepšeg osjećaja nego staviti ruke na trofej Davisova kupa.
Nadamo se da će naši igrači to isto doživjeti u nedjelju navečer. Karlović je to već jednom okusio 2005., no tada je u finalu bio samo gledatelj. Ovaj put on je naš drugi igrač.
A kakva je hrvatska teniska velesila, pokazuje još jedan podatak – među samo smo četiri zemlje koje imaju barem dva igrača u TOP 20 (Čilić 6. i Karlović 20.). Ostale su tri zemlje Švicarska (Wawrinka i Federer), Francuska (Monfils, Tsonga, Gasquet, Pouille) i Španjolska (Nadal, Agut). Za usporedbu, najbolji Argentinac je Del Potro na 38. mjestu. A znamo kakva je Argentina teniska velesila.
Jučer, Argentinski navijači su nam dali lekciju u navijanju, isključivo jer su bili vidljiviji, grlatiji, bolje pozicionirani i bliže terenu od naših, koji su bili u pozadini ili na vrhu tribina. Naša 'elita zrelijih godina', koja je imala bolja sjedišta, blizu terena, uopće se nije čula ili vrlo slabo i nedovoljno. Hoćemo li osigurati jednu sekciju sa boljom pozicijom sjedišta našim mladim i grlatijim navijačima? A limena glazba? Bubnjevi, ...?