U nedjelju, u 20.30 sati (HTV 2, Sportklub), hrvatsku košarkašku reprezentaciju na Eurobasketu čeka svojevrsni ruski rulet. U osmini finala naša će reprezentacija igrati sa ruskom vrstom i cijelom našem stručnom stožeru to se čini najboljim izborom između četiri selekcije koje su prošle iz skupine s kojom se križamo.
Da su nas dopali domaćini Turci, a to je realno najslabija reprezentacija od te četiri, igralo bi se uz strahovit pritisak, uz vjetar u leđa, a možda i vjetar iz sudačke fućkaljke.
Rusi su najbolji izbor
Da smo išli na Srbe to bi, kao i uvijek, bilo “više od igre” i to uz podlogu diskretnog kompleksa manje vrijednosti jer Hrvatska na velikim natjecanjima nikad nije pobijedila svog istočnog susjeda (0-4).
Letonci su pak suparnik kakvog je hrvatski izbornik Aleksandar Petrović najmanje priželjkivao što je on, na jednoj od press-konferencija i sam rekao. Jer, osim što imaju pokretljivog centra fine ruke od 220 cm visine (Porzingis), imaju i niz drugih kvalitetnih igrača, ali i stil igre kakav nama nikako ne odgovara.
Dakle, dobro nam došli “druzija”, vi ste naša ponajbolja prilika za prolaz u čevrtfinale, kad već nismo bili takve sreće kao Srbi koji među 16 igraju s Mađarima, ili pak Slovenci koji su za prolaz u osam pobijedili Ukrajince. No, dotični su to zaslužili prvim mjestima u svojim skupinama, a malo ih je pogladila i sreća da se križaju sa skupinom koja nije bila tako kvalitetna kao istanbulska.
U posljednjih 20 godina, na europskim prvenstvima, Hrvatska je igrala devet eliminacijskih utakmica. Devet “biti ili ne biti” dvoboja u osmini finala ili među osam najboljih.
Na žalost, samo iz tri je Hrvatska izašla kao pobjednik. Dvaput u osmini finala (Italija 2001. i 2005. godine), a jednom u četvrtfinalu (Ukrajina 2013. godine).
Od svih tih šest poraza najteže nam je pao onaj iz 2001. godine, u Istanbulu, u četvrtfinalu Eurobasketa kada su domaćini Turci preokrenuli naših “plus 19” iz 27. minute.
Zaboljelo je i 2005. godine u Beogradu kada su suci, predvođeni Lamonicom, u polufinale pogurali Španjolce koji će samo godinu poslije postati i svjetskim prvacima.
Takve utakmice, “nakon kojih nema sutra”, imaju svoju posebnu psihodramatiku pa nas silno zanima hoće li se toj psihozi oduprijeti ili će joj podleći i Bogdanovićev i Šarićev naraštaj?
Hrvatski izbornik Aleksandar Petrović cijelo je ljeto ponavljao kako ništa nije važno nego to kako će njegova momčad izgledati i djelovati 10. rujna u Istanbulu.
Kako su to za njim počeli ponavljati i igrači, zanimalo nas je koliko toliko insistiranje na jednom danu i jednoj utakmici može ostaviti lošeg traga na akterima tog “Dana D”?
Trebaju se veseliti dvoboju
– Vi nikad ne znate u kakvom je psihološkom stanju suparnička momčad, možda je u lošijem no što ste vi. Uostalom, svako ponašanje ima vjerojatnosti za uspjeh, no teorija sportske psihologije će reći da je bolje da se govori da je to utakmica kao i svaka druga i da joj se svi igrači raduju.
Kada sportašima govoriš da je neka utakmica daleko važnija od svih ostalih, onda ionako neizbježni pritisak raste, a pod dodatnim pritiskom nitko ne voli igrati. Nije dobro govoriti sportašima cijelo ljeto da živite samo za jedan dan, jer to ih može psihički umoriti prije no što ta utakmica i dođe s obzirom na to da su o njoj previše razmišljali – ističe naš ugledni sportski psiholog Amir Zulić i zapaža sljedeće:
– I kada se pobijedi i kada se izgubi, u izjavama se najviše koristi psiholoških termina, a rijetki su koji koriste i psihologe.
Kada se izgubi onda se govori o tome kako je pala koncentracija, da nismo igrali kao momčad, da smo imali neadekvatne emocionalne reakcije i slično.
Kada se pobijedi onda je koncentracija bila na visokoj razini, bili smo kao jedno, jako smo se dobro kontrolirali i slično.
Džaba vam psiholog, idite u neki manastir koji ste zapalili, Bogu se pomolite i mislite o njegovoj kazni, koja sledi!