Zimske olimpijske igre u Pekingu ušle su u peti dan i zasigurno se svaki ljubitelj sporta pita kako je moguće da su azijski gradovi u tako kratkom periodu dobili domaćinstva. Ili, moguće da se kako to da su zapadne zemlje ostale bez njih svih pet puta od 2012. i Londona.
Da, kad se stane i razmisli, 2014. ZOI u Sočiju, 2016. OI u Rio de Janeiru, 2018. ZOI u Pjongčangu, 2020. OI u Tokiju i sad ZOI u Pekingu. Odgovor je zapravo poprilično jednostavan i jasan. Ali, situacija koja je dovela do njega iznimno je komplicirana.
Ekonomska kriza iz 2008. je odgovor. Što se Sočija i Rija tiče, oni su svoje kandidature odredili devet godina prije održavanja Igara, a tad se još nije vjerovalo da bi moglo biti problema, odnosno, da bi mogli poprimiti toliki globalni efekt.
No zato je kriza već itekako udarala i napravila kaos u svijetu dok su se za domaćinstva prijavili Pjongčang, Tokio i Peking. Gradovi iz Južne Koreje, Japana i Kine nešto su bolje podnosili turbulentnu situaciju pa procijenili da bi im olimpijski duh samo mogao pomoći. Nažalost po Tokio i Peking, koronavirus to je itekako uništio pa se kao jedini dobitnik nameće Pjongčang.
Tako nešto se nije znalo unaprijed pa o tome ni nema smisla razglabati. Dakle, Međunarodni olimpijski odbor (MOO) imao je poprilično laku zadaću te 2010., 2012. i 2014., kad su, nakon gotovo dvogodišnjeg procesa, određeni domaćini.
Za ZOI 2018. natjecala su se smao tri grada, osjetno manje od njih sedam, koliko ih se natjecalo za ZOI 2014. Uz Pjongčang, kandidature su predalu München i francuski Annecy. Ekonomska stabilnost je presudila.
Kao što je presudila i u izboru Tokija. Protukandidati su bili Madrid i Istanbul, a Rim se povukao prije službene objave da će pokušati izboriti domaćinstvo. Pogađate, zbog ekonomskih problema u situaciji kad je slijedio oporavak od ekonomske krize.
Španjolska je pak kroz 2012. i 2013. bila u teškoj situaciji popraćenoj prosvjedima i masovnim iseljavanjem, što je MOO uzeo u obzir i otpisao Madrid. Kao što je zbog političkih nemira u pokušaju rušenja Recepa Tayyipa Erdogana kroz 2011., 2012. i posebno 2013. otpisan Istanbul. Nesigurna budućnost jako je bitna u odabiru i Tokio se nametnuo kao logično rješenje.
Za aktualne Igre nije bilo teško odlučiti tko će ih dobiti jer se uz Peking kandidirao sam kazahstanski Almaty. Kad treba odvagnuti hoće li Igre u svjetskog giganta koji već ima potrebnu infrastrukturu i iskustvo njihova organiziranja, ili zemlju čija je ekonomija slabija od one u Iraku ili Alžiru, nije bilo teško odlučiti...
Nažalost po Aziju, na red su stigle zapadne zemlje. Ili, bolje rečeno, budućnost Igara pripada njima, iako situacija još uvijek nije ni najmanje idealna, ponajprije zbog pandemije. Pariz će ugostiti OI 2024., Milano ZOI 2026., Los Angeles OI 2028., no svi su oni kandidature poslali prije koronakrize. Zatim dolaze OI 2032. u australskom Birsbaneu, koji se jedini kandidirao za njih. Jasno je zašto...
Salt Lake City, domaćin iz 2002., je trebao dobiti Igre 2030., ali će se ipak kandidirati za 2034. da ne bi unutar dvije godine Sjedinjene Države imale dva domaćinstva. Stoga, slijedi odluka između dvojca Vancouver-Whistler, gdje je zvučniji kanadski grad već s iskustvom domaćinstva iz 2010., trojca Barcelona-Zaragoza-Pireneji te japanskog Sappora.
Ako se ne dogodi još ponešto nepredviđeno u ova turbulentna vremena, tek za Igre 2036. bismo mogli svjedočiti situaciji da se, kao nekad, sedam do deset velikih i bogatih svjetskih gradova žestoko bori da dobije domaćinstvo jednog tako prestižnog događaja. Kojeg se neće gledati na način da je - preskup.