Najbolji hrvatski skijaš odlučio je skijati do sljemenske utrke Svjetskog kupa, a to hoće li će tada završiti sezonu ovisit će o stanju njegove forme, ponajviše o stanju 12 puta operirana desnog koljena.
Slutimo da će se sada opet povesti rasprava o tome treba li mu to u životu, zašto i dalje ugrožava svoje zdravlje, gdje su granice njegova mazohizma i slično.
Janica otišla na vrhuncu
No, samo je on “svoga tela gospodar” koji valjda najbolje zna koliko može i smije. On je taj koji je već imao prilike spoznati koliko je vrhunski sport nezdrav, u slučaju skijanja i opasan, no on je i taj koji je “većinski suvlasnik” svoje sudbine pa neka čini što ga volja.
Uostalom, Ivica nas je svojim uspjesima dovoljno zadužio. Dovoljno nas je puta obradovao, ponajviše četirima olimpijskim srebrima i ukupnom pobjedom u Svjetskom kupu, da mu nemamo pravo oduzeti pravo odlučivanja o tome što da čini sa sobom. Uostalom, to što više ne može ući u drugu vožnju discipline u kojoj je nekad bio svjetski prvak neće nam pokvariti sliku o njemu kao jednom iz galerije najvećih hrvatskih sportaša svih vremena.
Ako su spartanski treninzi i vrlo zahtjevna natjecanja ono što njega i dalje raduje u životu, neka se onda time bavi dok god ga noge nose. Ili dok god sam ne procijeni da to dalje više nema smisla. Ma što mi svi o tome mislili.
Priče o tome da veliki sportaši trebaju otići na vrhuncu slave zvuče nam odveć romantizirano. Jer, nije njegova sestra Janica, koja je veća sportašica od svog brata, otišla sa 24 godine zato da bi se za njom govorilo kako je znala izabrati trenutak, nego zato što sve to skupa više nije mogla podnijeti. Ni bolove u izmučenu tijelu, ni pripreme, ni natjecanja, a bogme ni sportsku slavu koja je pratila njenu golemu sportsku uspješnost.
Ne sanjajte neki novi Aspen
Neki zagriženi fanovi možda će sanjariti o nekom feniksovskom uzletu iz pepela, poput onog Ivaniševićeva u Wimbledonu 2001., kada je već bio otpisan kao igrač i kad je na turnir upao s pozivnicom. Zaboravite takav scenarij u Kostelićevu slučaju. On je svoje “wimbledonsko čudo” imao 2001. u Aspenu i to se neće ponoviti jer skijanje je nemjerljivo teži sport od tenisa, a Kostelićevo tijelo puno je potrošenije nego što je tada bilo Goranovo. No, one s minimalističkim zahtjevima možda će obradovati nekim solidnim plasmanom u slalomu ili možda nadahnutim nastupom na njegovu najdražem brdu Sljemenu. Uz oproštajni navijački spektakl kakav svakako zaslužuje.
I to je to. Pustite Ivicu neka bude ono što jest, pa makar i blijeda slika negdašnjeg šampiona, jer on to tako želi. Onima koji misle da više nije vrijedan novčanih ulaganja treba reći i da je Ivica svojom velikom karijerom i to zaslužio. Da se natječe dok ga je volja.
slaven.zadravec.............zaista me interesira ako ti je Bog već dao mozak zašto ga i ne koristiš!? Dali si tiikad bio na jednoj stazi na kojoj se vozi muški spust...da si ikad bio nebi ti laprdao o tenisu kao teškom sportu!U usporedbi sa muškim spustom tenis je sport za de...bile!