Koliko smo se samo nadali da će netko reći da se radi o kakvoj neukusnoj laži koja se našla u medijskom prostoru. Nažalost, iako umire posljednja, nada nas je iznevjerila i stravična vijest postala je, nažalost, ljuta zbilja.
Poginuo je Kobe Bryant.
Istinska košarkaška i sportska veličina napustila nas je u svojoj 42. godini, u padu privatnog helikoptera, a uz svog oca, u nebo je otišla i 13-godišnja Bryantova kći Gianna Maria Onore. Tužno, da tužnije ne može biti.
Teško je bilo gledati i slušati noćas sve one koji su vezani za Kobea, NBA ligu, košarku. NBA utakmice imale su u sebi dozu sablaznosti, sve je bilo kao u magli. Igrači su igrali vidno potreseni, a suze na licima brojnih slavnih košarkaša samo su pridonijele tom sablaznom ugođaju. Doc Rivers, trener Clippersa, jecao je od tuge dok je u suzama davao izjavu novinarima.
A kako nas je samo takva vijest prisjetila na jednako tako stravičan odlazak našeg Dražena, onog 7. lipnja 1993. godine.
Nema nam više Dražena.
Tim je riječima Slavko Cvitković objavio najtužniju vijest u svojoj novinarskoj i voditeljskoj karijeri. Najtužniju vijest vezanu za sport ikad prenesenu u hrvatskom eteru. A prošlo je već 26 godina od tada, uskoro će i 27. Prerana smrt košarkaškog Mozarta, genija i idola.
Onaj nogometni genije, Diego Armando Maradona, otišao je na grob Draženu. Nosio je veliki broj ruža te je novinare zanimalo čemu te silne ruže? 'Mali zeleni' im je rekao: 'Stavio sam 62 ruže na grob. Ako netko ne zna koliko je Dražen zabio u finalu Kupa prvaka 1989. godine, neka ga bude sram.' Nije imao popusta ni prema kome, pa su mu tako prigovarali što je svojevremeno kao senior Cibone, s 19 godina, juniorima ljubljanske Olimpije (17 godina), ubacio 112 poena. Na pitanje novinara zašto je to napravio dao je odgovor u svom stilu: 'Neka više treniraju.'
I takav je bio.
Tvrdoglav, uporan, nepopustljiv prema svima, počevši od sebe samog. Poznate su priče da je jedini on vjerovao da možemo pobijediti jedini pravi američki Dream Team u finalu Olimpijskih igara dok su se ostali nadali fotografijama s Jordanom, Magicom i ekipom... O Draženu se može pisati i pričati danima, ali ne treba komplicirati, jer ni on u svojoj igri nije komplicirao, sve je djelovalo tako jednostavno. Od dodavanja iza leđa ili kroz noge za Rađu na Europskom prvenstvu u Zagrebu kada smo pregazili Grke, do trica s osam metara nakon kojih dolazi okret, dječački osmijeh i dvije ruke u zraku dok ide nazad u obranu.
Takvu auru kao i naš Dražen imao je i Kobe, čovjek koji, priznali su to mnogi, nije bio najugodniji suigrač, ali samo zato što nije pristajao na išta više od savršenstva, smatrajući da ostali moraju trenirati kao i on kako bi bili što bolji na terenu, a to je bilo poprilično teško.
Ali, i to je bio jedan od razloga zašto su ga i mnogi obožavali.
Ipak, Kobe i Dražen, dva ponajveća radnika koje je košarka ikada imala, bili su više od košarkaša. Njihova ostavština su sva ona djeca koja su zbog njih uzeli narančastu loptu u ruke, uputili šut prema košu koji se nalazi na tri metra i pet centimetara, odigrali hakl s prijateljima, počeli trenirati košarku i tako se maknuli s ulice. Dodajmo na to količinu veselja i osmijeha koji je ovaj dvojac izazvao svojim majstorijama i bit će jasno o kakvim se veličinama radi.
A sada su obojica na nebeskim terenima gdje će sigurno odigrati 'jedan na jedan' i uživati u pričama o košarci i sportu općenito. A mi ih nikada nećemo zaboraviti.
Kobe i Dražen. Dva imena. Dva tragična odlaska. I ono najvažnije - dva velikana.
Hvala vam!
Jedan pogine i odmah evo prilike kopat po grobljima.