Možda je Zdravko Mamić pretjerao kad je rekao da je Dinamo u obnavljanje stadiona dosad potrošio 12 milijuna eura, ali istina je da je potrošio mnogo novca u gradsku imovinu. Koliko znamo, grad godišnje na održavanje stadiona daje nešto manje od deset milijuna kuna, a to ne pokriva troškove održavanja derutnog stadiona.
Za razliku od Hajduka, Dinamo dobro posluje pa sam investira u tu rupu bez dna, ali "princip je isti", rekao bi Balašević, "sve su ostalo nijanse". A princip je da Zagreb, kao uostalom i Split, ne ulaže u stadione. I da Dinamo nije ulupao svoj novac, zarađen na prodaji igrača i plasmanima u Ligu prvaka, danas ne bi mogao ni igrati na njemu u europskim klubovima. Dogodilo bi mu se s terenom isto što se u nedjelju dogodilo Hajduku. A dogodila mu se močvara.
Pritom ne mislimo na "močvaru" hrvatskog nogometa ministra Jovanovića koji je najavio njezino isušivanje. Možda ne bi bilo zgorega da se pozabavi močvarama na travnjacima pa i njih isuši konkretnim akcijama koje bi pomogle našem sportu.
No, vratit ćemo se još malo Zagrebu i njegovu maćehinskom odnosu prema stadionu. Zar je normalno da 25.000 četvornih metara pod sjevernom tribinom zjapi prazno? Gradska je to imovina u koju se, recimo, moglo preseliti sportske saveze, a ne plaćati najam negdje drugdje (milijuni eura godišnje). Za taj novac može se urediti prostore pa čak i natkriti zapadnu i sjevernu tribinu. Ovako, Dinamo plaća mjesečno oko 100.000 kuna samo plin da bi grijao te prostore kako ne bi propali zbog vlage. No, dok god budemo imali razne izbore svakih godinu dana, nitko stadion neće taknuti jer se svi boje političkih posljedica. A stadion ostaje gradska sramota, koliko god sad, zahvaljujući Dinamu, bolje izgledao.
Treba provesti "decentralizaciju" Hrvatske, a onda neka grad Zagreb, daje svoje novce, a ne kao sada, poreznih obveznika čitave Hrvatske.