Jadranka Kosor izrazila je strah od nasilja nad ženama (bacanje s balkona i kroz prozor) koje bi se moglo dogoditi kad uskoro Hrvati budu na TV-u gledali utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Ali nema straha, Hrvatske tamo nema, pa će gledateljska dramatičnost biti gotovo na ništici. Kad se već javila, da se upitamo – sliči li nam izbornik Slaven Bilić, među ostalim i po nazočnosti na TV-u, tom “izvoru nasilja”, na premijerku i predsjednika Josipovića? I te kako!
Kao što njihove Hrvatske nema ni blizu uspješnim zemljama u svijetu, ni njegove reprezentacije nema na SP-u. Ali zato na TV-u od nacionalnih dužnosnika najviše ima baš njih troje. Premijerka i predsjednik svaki dan nešto izjavljuju, nekamo odlaze i odnekud dolaze, a Bilić nastupa u spotovima, komentira međunarodna natjecanja i najavljuje iduće susrete reprezentacije.
Dok Kosor i Josipović neprekidno obećavaju boljitak i pravdu, a nepravde su sve veće i siromaštvo sve gore, izbornik u nebesa diže buduće protivnike Hrvatske u prijateljskim utakmicama (Austriju, Estoniju, Wales) kao da nakon susreta s takvim divovima i nije nikakva šteta što nas nema u Africi! Bilićev cinizam prema navijačima preslikani je cinizam vodećih političara prema narodu. Kao jaje jajetu jedno na drugo sliče politika i nogomet, koji je nekad znao biti drukčiji, uspješniji, olakšanje za naciju kraj nevolja u koje ju uvaljuje vodstvo zemlje i razlog nacionalnoga ponosa kojega je malo gdje drugdje bilo.
Nestalo je u hrvatskom nogometu uspjeha, ali nestalo je i viteštva i srama. Samo čovjek bez stida, časti i odgovornosti može se to češće pojavljivati na malim ekranima što se više baš na njima zahuktavaju spektakularne najave Svjetskoga nogometnoga prvenstva na koje nas nije uspio odvesti, doživljavajući poraze od kojih bi se crvenio i izbornik Lihtenštajna.
Povijest hrvatskoga nogometa ne pamti takvu drskost i nedostatak dostojanstva nekoga tko vam je oduzeo toliko radosti, veselja, nada i očekivanja, a svaku se večer pojavljuje u vašem domu. Uoči najvećeg svjetskog nogometnog natjecanja, svaki se hrvatski navijač zacijelo osjeća nesretnim što na njemu nema Hrvatske, ali ima povlasticu svaku večer u spotu gledati krivca za tu nesreću – Slavena Bilića.
Kao i svaki drugi navijač, i hrvatski najviše mrzi poraz, ali ima povlasticu što na TV-u svaku večer u spotu gleda utjelovljenje poraza hrvatskoga nogometa – Slavena Bilića. Taj prezir prema navijačima, koji oponaša prezir političkog vrha prema narodu, nije slučajan.
Hrvate treba naviknuti da neuspjeh doživljavaju kao svoju sudbinu. Zašto je Zlatko Mateša, s kojim je kao premijerom počela rasprodaja hrvatskih nacionalnih bogatstava, izabran za predsjednika Hrvatskoga olimpijskog odbora? Da vrhunske sportaše tjera iz Hrvatske (Mirna Jukić itd.) kao što je u ruke stranaca tjerao banke. Zašto je miljenik Partije Vlatko Marković nakon povijesnih Ćirinih uspjeha s Dinamom (1982.) i s reprezentacijom (1998.) doveden u Maksimir i zatim na čelo HNS-a? Pa zato da se ni Dinamo u bivšoj Jugoslaviji ni hrvatska reprezentacija u Europi i svijetu nikad više ne drznu ponoviti slične pothvate.
Poslije pobjedničkog Tuđmanova mentaliteta u hrvatskom se političkim vrhovima ukorijenio mentalitet neuspjeha, kolonijalnog poslušništva i namjesništva. Tako je i u sportu koji najviše pokreće domoljubne osjećaje, nogometu, poraz postao nacionalna navika. No manekeni te pokornosti svjetskim gazdama i manekeni poraza, Kosor, Josipović i Bilić, na televiziji se svaki dan sami sebi sviđaju! O tom bi njihovu TV nasilju nad oba spola premijerka trebala govoriti puno prije nego o opasnosti od nasilja zbog gledanja Svjetskog prvenstva na kojem Hrvatske uopće nema.
@ luena 1 Sjedi, 5. Odličan komentar... svaka čast...