Bila je to godina iz snova. Potvrda talenta, klase, nekako s odlaskom šjora Tome Bašića, učitelja i mentora, Luka Modrić je zatvorio krug. Da nije bilo ozljede na San Siru, bila bi savršena. Poznajem ga dugo, prvi trofej za nogometaša godine dodijelio sam mu na istom mjestu u Klaićevoj bolnici u prosincu 2007. godine. Sedam godina kasnije, Večernjakov nogometaš je veliki igrač u najvećem klubu na kugli zemaljskoj.
Četvrti put u rukama drži “Pobjednika”, koji je najdraži?
– Ako već moram izabrati, onda je to onaj prvi, kao igrač Dinama – kaže nam Luka Modrić, nekako ispunjeno do kraja.
Po svemu ovo je vaša najbolja igračka godina.
Koja je utakmica najbolja, koji pogodak najdraži?
– U dosadašnjoj karijeri ovo je svakako moja najbolja godina, i to bez obzira na težu ozljedu koju sam zaradio u Milanu s reprezentacijom. Moram li izdvojiti jednu, onda je to ona u Münchenu, kad smo Bayern pobijedili sa 4:0. Golova nisam postigao puno, ali jedan od najdražih mi je onaj koji sam postigao Villarrealu, zato što smo do tada imali dosta problematičnu situaciju, a poslije pobjede sve je krenulo jako dobro za Real.
U Lisabonu ste osvojili Ligu prvaka. Što vam je u tom trenutku prošlo kroz glavu?
– Hvala Bogu i na ostvarenju tog sna! To je bila prva misao, jer doživjeti osvajanje Lige prvaka, i to još toliko željenu Decimu Real Madrida, to je vrhunac moje dosadašnje karijere. Prvi na pamet pali su mi supruga i djeca, obitelj i čovjek bez kojeg ne bih to doživio, Tomislav Bašić. Nažalost, preminuo je u veljači i nismo mogli podijeliti tu sreću.
Cijeli razgovor s Lukom Modrićem pročitajte u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista
>> Modrić u bolnici primio nagradu VL-a: Nadam se da sam razveselio djecu!
>> Sven (12): S Lukom sam slavio rođendan, nikad bolji dar!
On je bio prognanik tijekom rata, baš kao i tenisač Ljubičić. Odnosno to nije usporedivo - danas igra na razini najboljih veznjaka, produkata omladinske škole Barcelone, a oni su živjeli u miru, imali optimalne uvjete razvoja i nesmetan život. On, s takvim nezaboravnim traumama, uspeo se na tu razinu iz daleko težeg okružja - zato zaslužuje posebno divljenje i respekt, baš kao i Ljubičić kojeg su u Italiji zvali "šuplja tenisica" jer nije imao novca ni za tenisice.