Margareta Megi Risek (26), atletičarka Sesveta, trenutačno je najbrža Hrvatica. Na nedavnom Prvenstvu Hrvatske u Zagrebu osvojila je zlatnu medalju u utrci na 100 metara. Na tablicama sezone prva je na 60 metara u dvorani te na 100 metara na otvorenome.
Najbrža ste Hrvatica ove sezone. Kako se osjećate i jeste li očekivali takve rezultate?
– Sretna sam i ponosna što mi se uloženi trud vratio na takav način. Napredak koji sam postigla motivira me da se nastavim truditi i pritom uživati u trčanju. Ove sam sezone priželjkivala osobni rekord i utrku bržu od 12 sekundi. Drago mi je što sam uspjela tri puta srušiti osobni rekord i u tri utrke trčati brže od 12 sekundi.
Prošle godine niste bili među prve tri na 100 metara na listama sezone. Kako sad takav pomak?
– Moj napredak pokazuje da smo trener i ja na pravom putu i da dobro treniramo. Od kada sam došla u atletiku, postupno skidam stotinke sa svog rezultata, a iza toga stoji puno planiranja treninga i treniranja.
Vaš prvi izbor sporta nije bila atletika, već akrobatski rock’n’roll?
– Trenirala sam akrobatski rock’n’roll osam godina. Plesala sam u formaciji, a kasnije i u paru. Akrobatski rock’n’roll je sport u kojem se sportaš izražava plesom i akrobacijama. Počela sam trenirati u 7. razredu, nakon što sam s najboljom prijateljicom gledala jedan trening. Naša formacija bila je prva i druga na Prvenstvu Hrvatske i nastupale smo na europskim i svjetskim prvenstvima.
Kako to da ste napustili akrobatski rock’n’roll i kako je došlo do toga da počnete trenirati atletiku?
– Krenula sam na fakultet i s vremenom napustila rock’n’roll. Nakon toga sam se na prvoj godini studija kineziologije susrela s atletikom. Jedan od elemenata ocjenjivanja za ispit iz atletike bile su prepone. Na nastavi sam vrlo brzo naučila kako pretrčati preponu i to mi je nekako iz prve uspjelo. Išlo mi je prilično dobro. Tada sam pomislila na nešto što mi je tata odmalena povremeno govorio – da bih sigurno bila dobra atletičarka kada bih pokušala. Iako nešto kasnije, ali ne prekasno, pitala sam svoju profesoricu atletike, prof. dr. sc. Vesnu Babić, je li kasno da pokušam. Rekla je da nije, da znam što je sport, ovo je samo drukčiji sport. Uputila me treneru prof. dr. sc. Viktoru Bankinu koji je sa mnom od mojih atletskih početaka.
U kojoj ste godini počeli trenirati i kad ste se odlučili za brze discipline?
– Počela sam trenirati potkraj 2015. godine. Htjela sam odmah trčati na 100 metara. Trener se složio pripremati me za sprint. Nakon pet godina ušla sam u hrvatsku atletsku reprezentaciju za štafetu 4x100 metara na Ekipnom prvenstvu Europe. Nakon toga sam na zimu ponovo trčala za reprezentaciju, na tromeču reprezentacija, ali taj put 60 m. Osobni rekord na 100 metara mi je 11.94, a postigla sam ga na mitingu u Budimpešti gdje sam pobijedila.
Jeste li u obitelji jedina sportašica?
– Moja je obitelj poprilično aktivna i voli sport. Svi su na svoj način uključili tjelesnu aktivnost u svoj stil života, ali ne profesionalno, već isključivo za dušu.
Kako to da trenirate u klubu Sesvete, a ne, primjerice, u Mladosti, Agramu ili Dinamo Zrinjevcu?
– Odlučila sam da me trenira prof. dr. sc. Viktor Bankin, a on je trener u ASK Sesvete. Najčešće treniram pet do šest puta tjedno, a ponekad u pripremnom razdoblju čak i devet puta tjedno. Trening mi traje dva-tri sata, a toliko vremena provedem na stazi. Treniram na Sveticama i povremeno u Maksimiru.
Je li realno da postignete hrvatski rekord?
– Draže mi je govoriti o osobnim rekordima, više nego o bilo kakvim drugima jer napredujem stubu po stubu. Nastavit ću truditi se i trenirati da uvijek budem što bolja. I mislim da svaka sportska duša sanja o rekordima. Uz te snove treba uskladiti i život, obrazovanje, karijeru, bliske ljude i biti spreman uložiti velik trud i rad i biti spreman na odricanja.
Razmišljate li o tome što ćete raditi kada prestanete trenirati?
– U budućnosti se nadam raditi s djecom, u školi ili na treningu, i uz to trenirati kao sportaš.
Kako vaši prijatelji komentiraju to što se bavite atletikom?
– Kao i moja obitelj i dečko, koji je također atletičar, potpuno podržavaju i mene i moj sport. Navijaju za mene i vesele se mojim uspjesima.
Tko trenutačno financira vašu sportsku karijeru?
– Sportsku karijeru financiram od stipendije za sport i uz pomoć roditelja.
Dolaze li i roditelji na vaše utrke?
– Rijetko, jer imam posebnu tremu kada znam da su oni u publici, unatoč tome što su najglasniji navijači – zaključila je Margareta Risek.
A vec se divno namjestila pred zrcalo...