Mališan (8) iz Rudeša u četvrtak je prvi put bio na Maksimiru. Rođendanski poklon (uz novi bicikl) bile su dvije ulaznice za zapadnu tribinu. Za njega i tatu. Taj friški osmogodišnjak vidio je, kao prvu, utakmicu koju su ostale generacije plavog puta čekale generacijama. Proljeće Dinama u Europi. No, mališanu su druge brige bile na pameti.
– Tjednima je bio izvan sebe od uzbuđenja. Svaki bi me dan pitao: “Tata, hoću li ja vidjeti gol? Ja bih htio da na Maksimiru bude gol, a da ga ja vidim... Samo ću gledati prema golu, cijelo vrijeme. Obećavam”. To ga je brinulo. Vidio je, naravno, sva tri plava gola na Maksimiru – kaže otac kroz smijeh.
Maksimirska je trava najzelenija na svijetu
Tako počinje ljubav prema plavoj boji. Neki stanu, mnogi nastave. Neki odu sasvim do kraja, do vrha.
Hasan Kurtić (49), jedan od kultnih vođa Bad Blue Boysa, sjeća se trenutka kad se popeo na tribinu, onu na kojoj će ostati desetljećima.
– Nisam mogao govoriti od dojma. Činilo mi se kao da vidim svemirski brod. Imao sam 12 godina, poveli su me sa sobom na Maksimir dečki iz Travnog, oni su već imali 14, 15 godina, za glavu su bili viši. Tribina sjever 1982. bila je gotovo u Zoološkom vrtu, bila je kao geto-zona. Za mene, klinca, to je izgledalo pregolemo. Trava na Maksimiru te je večeri za mene bila najzelenija na svijetu.
Na kraju sezone, kad smo postali prvaci (Budućnost, na tribinama je bilo 50 tisuća ljudi nap. a.), čekao sam da svi navijači sa sjevera preskoče ogradu, a tek onda krenuo sam i ja. Svi su već dolje slavili titulu, a ja se još penjao preko onih šiljaka na vrhu ograde. I uspio sam! Spustio sam se na teren, slavio. Problem je tada bilo jedino doći doma, jer sam se negdje putem izgubio, ostao sam. Završio sam na Borongaju pa nisam znao kojim ću se putem vratiti u Travno. Pitao sam nekog čovjeka da mi pomogne, da moram doma, na koji tramvaj da sjednem za Novi Zagreb. A kad sam vidio Savu, srce mi je opet bilo na mjestu – kaže Hasan u svojem kafiću u zagrebačkoj četvrti Travno.
Idemo na Bad Blue Boyse. Na situaciju danas. Razgovarali smo s nekoliko istaknutih pripadnika grupe. S nekima čija imena, poput Hasanova, svima zvone, s dečkima koji stoje iza Futsal Dinama i udruge Dinamo – to smo mi, ali i s drugim plavim pukom. Poput kolekcionara koji ima izložbu u Galeriji Kranjčar. Svatko je ispričao svoj komadić priče.
– Grupa se danas budi. Među nama ima odvjetnika, soboslikara, ugostitelja, konobara, novinara, znamo i jednog pekara. zatim programera, pa čak i spasioca s bazena. Na našoj tribini je i ortoped – govore Boysi iz centra.
Kakva je situacija u grupi?
– Proljeće na terenu donijelo je i proljeće na tribini. Mnogo je toga utjecalo na situaciju, evo iza nas je situacija u kojoj smo imali deset godina represije. Bilo je i pokušaja uništenja grupe. Utjecala je na buđenje sjevera i rezervacija sobe za novog gosta Ville Regine u Međugorju, ali i sjajni Dinamovi rezultati. Ipak, nismo još na nivou sredine prošlog desetljeća, u doba kad se igralo protiv Arsenala, Werdera... Tada je grupa možda bila brojčano i najveća, imala najljepšu koreografiju, vrhunsku organizaciju – govore Boysi iz centra.
Podjele se privode kraju
Uspoređujemo li zagrebačke dečke s ostalim grupama u regiji, uvijek su bili u manjini. Više je bilo Torcide, više Delija, više Grobara... Maksimirski sjever okupljao je jezgru od dvije, tri, najviše pet tisuća Boysa. Od te brojke tisuću i pol navijača uvijek je bilo prisutno. Bez obzira na to o kojoj je utakmici riječ. Oni koji transparentom sa sjevera poručuju (i) na utakmici s Plzeňom: “Zar ga voliš na europskim samo? I u nedjelju doma igra Dinamo”.
Vratimo se na trenutak u doba prije više od deset godina. Kad na sjeveru počinju podjele na mamićevce i antimamićevce. Plaćenike i neplaćenike. Danas se situacija smiruje.
– U posljednje vrijeme održano je nekoliko sastanaka između dvije strane – većine grupe i navijača sklonih Mamiću. Dogovoreno je da se situacija smiri, da prestanu s međusobnim napadima, uz uvjet da desetak pripadnika Mamićeve frakcije, oni koji su bili glavni začetnici, više nisu dobrodošli na sjeveru – govore navijači iz zagrebačkog centra.
Što se događalo, komentira i kultni vođa navijača iz doba prvih dana Bad Blue Boysa.
– Najveća glupost koja se mogla dogoditi jest što su se tada razjedinili navijači. Zbog novca, za šaku dukata, došlo je do razjedinjenja. To je otužno. Ta se priča danas privodi kraju – kaže Hasan te nastavlja:
– Prolijevala se međusobno krv između nas. Nevjerojatno je da netko zavadi prijatelje koji su do jučer bili kućni prijatelji, jeli i pili skupa, a godinu dana poslije toga na različitim su stranama. Pogriješio je Zdravko jer je mislio da će kupnjom navijača riješiti problem. I to onih dečki koji su u vrhu strukture i koji su zadavali najviše problema. Na kraju se dogodio kontraefekt. Najtužnije je što smo u to doba izgubili generacije i generacije navijača. Nepotrebno – govori Hasan.
>> Pogledajte slavlja Dinama nakon prolaska u osminu finala Europske lige
Na tribini, među Boysima, već neko vrijeme i Stepinčeva slika. Društvo sa sjevera reći će:
– Stepinčevu sliku i zastavu Vatikana nosimo na tribinu u duhu stare pjesme sa sjevera “Mi smo Bad Blue Boysi, čuvari zagrebačke časti, Katoličke crkve i Hrvatske”, koja se pjeva od 80-ih do današnjih dana. Pa i kada je ISIL bio najaktivniji, izvjesili smo arapsko slovo “nun”, oznaku sirijskih Kršćana. Cilj je javno deklariranje grupe vrijednostima katoličanstva – govore.
Plava je strelica u četvrtak pogodila plavi puk ravno u dušu. Dinamov je uspjeh donio sreću, šal se ponosno nosi oko vrata. I među Boysima i među susjedima iz kvarta.
– Dinamo je oduvijek simbolizirao hrvatstvo. Nastavio je tradiciju Građanskog, za sebe je za vrijeme bivše države vezao pojam Hrvatske. Tada se strogo gledalo što se pjeva na tribini, kakve su poruke na zastavama. Rođen sam u Osijeku i svi moji su bili članovi Dinama. Bila je to tradicija – kaže Juraj Čošić (33), predsjednik udruge Dinamo – to smo mi.
– Dobro to ilustrira primjer legendarnog osječkog povjerenika Andrije Logarušića, o njemu je navijačima govorio i Nenad Bjelica, i sam iz Osijeka. Samo je taj povjerenik imao više od 1600 članova 1982. U Jugoslaviji je bio najjači povjerenik, s bilježnicom u kojoj je vodio članove, ma spavao s njom. Nije bez nje izlazio iz kuće, ni na posao ni na piće. Koga god bi sreo, pitao bi ga: “Lega, jesam li i tebe učlanio? Nisam, evo 200 dinara je članarina”. Zbog takvih je ljudi Dinamo 1982. imao više od 44 tisuće članova – kaže Tomislav Rončević (38), kolekcionar sa sjevera. U Galeriji Kranjčar ovih dana traje izložba “Dinamovo proljeće”.
Dinamov kanu kao suvenir
Danas?
– Klub ima možda 10 tisuća članova. A za milijunski grad, ali i ostatak države, to je malo. U Futsal Dinamo i u ostale velike klubove ljudi se mogu učlaniti u doslovce tri klika mišem. No u Dinamu to tako ne rade. Politike prema novim članovima nema. Danas u malom Fan Shopu u pravilu možete kupiti tek službene dresove. A to nisu suveniri. To je problem kluba danas, više ne drže do onoga što je Dinamo nekad bio, nema brige o članovima. Nekad bi klinci dobili značku koju bi ponosno nosili sa sobom kamo god bi išli. Ponosno se isticao grb u bilo kojoj prigodi – kaže Čošić, koji je prije pet godina osnivao Futsal Dinamo te donedavno bio klupski potpredsjednik.
Djeca su se nekad odgajala od malih nogu uz Dinamov grb.
– Imali su klinci igračke, majice, širila se ljubav prema plavoj boji od prvog dana. Eto, ja na izložbi imam dječju vrpcu za kosu iz 1982. U Dinamovim revijama iz 70-ih pronašao sam popis suvenira. Ima otprilike 60 artikala, od tri vrste znački, naljepnica, pepeljara, Dinamovih lopti, roditelji su čak djeci mogli kupiti i Dinamov luftić, a poseban je dar bio – Dinamov kanu! Da ne govorimo o Dinamovu vjesniku, koji se navijačima dostavljao ravno u – kaslić. Danas naša djeca odrastaju s grbovima Real Madrida, Barcelone, Manchester Uniteda... Ali ne i Dinama – kaže Rončević.
Cilj je inicijative udruge Dinamo – to smo mi vratiti identitet Dinama Zagrebu i građansku potporu klubu. Izložbe, kinopremijere, tribine, a sinoć su u Domu sportova i organizirali koncert.
– Željeli smo kulturnim aktivnostima podsjetiti na to kako je bilo nekad, ali i da se ljudi mogu poistovjetiti s klubom. Uz zagrebačku nogometnu publiku uvijek se vezala glazba, Dinamove navijače tijekom cijele njegove povijesti pratili su bendovi. Našim djedovima i očevima pjevao je Ivo Robić s himnom “Plavi, plavi”, a Sanja Doležal pjevala je na proslavi titule prvaka 1982. Neizostavni su Prljavci, Pipsi, Jura Stublić i grupa Film, danas tu povezanost nastavljaju Šank, Tram 11, Kawasaki 3p. Proljeće Dinama moralo bi probuditi Dinamov puk, ako u tome ne uspijemo, propustit ćemo veliku stvar. Dinamu treba podrška i uključenost cijele godine.
Ipak, ideja o udruzi počela je drukčije. Navijači su oduvijek bili korektiv. Ispravljač odluka koje se donose po klupskim hodnicima i salonima.
– Udruga Dinamo – to smo mi osnovana je da bi se spriječio proces preoblikovanja kluba koji je pokrenula za nas nelegitimna i nelegalna uprava. Ideja je štititi članska prava, a želimo da se izmijeni i Statut kako bi punopravni i punoljetni član mogao biti u Skupštini kluba. Tako je i u Bayernu, Real Madridu, Barceloni, Benfici, pa i u – Futsal Dinamu. Članovi biraju predsjednika i upravu koja će samostalno voditi klub. Kao i u svakom demokratskom sustavu. Umjesto 80 ljudi, neka bira svih osam ili deset tisuća članova – kaže Čošić.
A stadion?
– Moj je stav da stadion mora ostati na mjestu na kojem je. Priče o krovu su besmislene, a i tribine su predaleko od travnjaka. Nema smisla više ulagati u spašavanje postojećeg stanja, treba na istom mjestu sagraditi novi. Eto, za novac koji trenutačno nedostaje u Dinamovoj blagajni, a o čemu se vode sudski procesi, Espanyol je sagradio stadion za 40.000 ljudi. Stajao je – 30 milijuna eura.
U Beograd se išlo u odijelu
Vraćamo se još malo u povijest grupe. Na tribinu i gostovanja.
– Svako vrijeme nosi svoje. Kao i u svemu, zastave su navijača 70-ih bile na štapovima. Zamisli to tada, 1000 ljudi i 1000 štapova po četiri metra. Čija je bila veća letva, taj je bio veći frajer – kaže Hasan. Danas su navijači svi u crnom. Poput vojske. To je dress-code u cijeloj Europi. Na navijačkoj tribini Dinama, ali i Hajduka, Zvezde, HSV-a, PSV-a...
>> Pogledajte što o nastupu Dinama kažu naši novinari Mladen Miletić i Karlo Ledinski
– Frend Cika išao je 1986. na gostovanja u odijelu! Idemo mi vlakom u Beograd, a on i te nedjelje u odijelu. Pitam ga: “Kaj ti stalno sa svadbe?”, a on odgovori: “Ma vraga, stara me ne pusti, veli da se moram lijepo obuć ako idem u Beograd, da ne mogu tamo u poderanim hlačama” – sjeća se Hasan.
– Mi dečki iz Zagreba bili smo uvijek ušminkani. Pogrdno su nas druge skupine zvale Piceki. Jer smo bili uredni, sređeni. Pa ja sam tenisice čistio prije utakmice da na stadion dođem uredan. Taj nam je Beograd uvijek bio najzanimljiviji, bili smo najmlađa grupacija navijača, svi su već formirani. Podcjenjivali su nas, a nas je došlo u grad 200 ili 300. Prošetali bismo se gradom i otišli doma netaknuti. Sjećam se da su, kad smo išli na utakmicu protiv Veleža, Delije našem Klokanu ukrali čak i bijele čarape i koledžice! Zaspali smo u parku, on se probudio, a noge bose. Bili smo lepo obučeni, fakini, lepo smo izgledali. A oni su oduvijek htjeli – naše spitfajerice. Čim bi te uhvatili, rekli bi: “Skidaj spitfajericu”, jer oni te jakne nisu imali. A to nije dolazilo u obzir... – kaže Hasan.
Što se dogodilo?
– Doma sam se vratio u jakni, naravno.
>> Pogledajte pjesmu Krovinovića, Svilara i Živkovića nakon što su izvukli Dinamo
Najveći zagovornici govora mržnje su najočitije ........." novinari". Pljuju po Dinamu godinama, sada kada to ne mogu jer je Dinamo "in" kao i obično meta im je stvaratelj novog Dinama po naredbi jugokomunjara koji nikada i nisu voljeli najhrvatskiji klub.