Kavu je popio na eks, kao da je riječ o rakiji medici, telefon je divljao, a on hodao kao profesor Baltazar ispred svog restorana Prosikito. Pred jednom kamerom Robert Prosinečki službeno je rekao:
– U četvrtak ću na Marakani razgovarati s predsjednikom Lukićem. Tek nakon toga moći ću vam reći preuzimam li Crvenu zvezdu.
Kamera se ugasila, sjeli smo u mali Subaru registracijskih oznaka KR-007-VP. Krapina će otkriti da je podrijetlom Zagorac, VP su inicijali supruge Vlatke, a broj 7 prvi je broj koji je nosio u Crvenoj zvezdi kao igrač. Krenuo je prema centru Zagreba.
Nećemo biti Barca, ali...
– Nikad se ničega u životu nisam bojao. Znate da želim biti trener, da je nogomet jedino što razumijem i što znam raditi. Kada te zove Crvena zvezda, to je ipak nešto drukčije, veliko. Trebamo dogovoriti detalje (doznali smo da će godišnje zarađivati oko 230 tisuća eura, op. p.), ali... Da, bit ću trener Crvene zvezde.
U Beogradu se na crvenu Nikeovu trenirku već stavljaju slova RP.
– Svi me pitaju mogu li ja to, hoću li uspjeti. Pa nisam baba Vanga ili Copperfield da znam odgovor. Ali jednog dana želim voditi Liverpool ili neki tako velik klub. A Crvena zvezda to jest na ovim prostorima.
Iz torbe je izvadio blok. Na prednjoj strani na ćirilici piše Trenerski blok, na slici puna Marakana, a Delije su paorima napisale poruku "Daj gol".
– Igrat ćemo pas-igru do iznemoglosti. Barcelona je uzor, ali dobro, nitko ne može igrati kao Barca. Ali, neće biti napucavanja, moja momčad igrat će i za dušu.
Neće vam biti lako, Partizan je dominantan, jako dobro organiziran, igrao je Ligu prvaka.
– Znam, ali zapamtite: Zvezda je uvijek Zvezda, pa i kada je u krizi! Partizan će me se bojati. Pa nikad nisam gubio od njih, bio sam za njih penicilin. Kao igrač Zvezde uvijek sam im zabio gol, a najdraža je pobjeda protiv 'crno-bijelih' ona u Maksimiru 1997. To je pobjeda za vječnost.
Delije daju podršku, bivši velikani kluba iz ulice Ljutice Bogdana pozdravljaju vaš dolazak. Dragan Džajić rekao je da ste vi najveći igrač u povijesti. Naravno, nakon njega.
– Ha, ha. Četiri godine u Beogradu, tadašnji prijam, igre, moje ponašanje, sve je to stvorilo koktel povjerenja i uvažavanja. Ondje sam postao prvak Europe, nakon toga otišao u najveći klub, u madridski Real.
Koliko noći niste spavali prije nego što ste donijeli odluku?
S njim ide i Koma
– Inače malo spavam i ne baš prečvrsto. Ma, odluku da vodim Zvezdu donio sam brzo, ali sam dugo razgovarao sa suprugom. Nije mi lako ostaviti suprugu i curice.
Zar one neće s vama u Beograd?
– Ne, ovdje idu u školu, do Zagreba mi treba tri sata.
Što je rekla majka, brat, sestra?
– Već smo to prolazili prije nešto više od dvadeset godina. Moj pokojni otac Đuro, koji me prvi put vodio u Beograd, koji me 1997. vratio u Zagreb, koji je bio moj najbolji prijatelj, sada bi mi sigurno rekao: Idi, Robič!
Posljednjih dana razgovarao je i s gotovo svim vatrenima, dugo i sa Zvonimirom Bobanom, kapetanom u reprezentaciji.
– Zvone je rekao: Robi, idi ako ti tako osjećaš, ako želiš biti trener, a Crvena zvezda svakako je izazov. I ne opterećuj se što će tko reći, neka te politika ne opterećuje.
U Beograd će s Robertom Prosinečkim kao jedini Hrvat vjerojatno Fabijan Komljenović, suigrač iz igračkih dana.
– To je moja želja, ali on ima još ugovor s Dinamom, ondje radi u omladinskoj školi. To je samo njegova odluka.
Postoji li mogućnost da kao pojačanje uzmete nekog hrvatskog nogometaša?
– Sada ne. Moram još dosta razgovarati s ljudima iz kluba.
vasa mrznja prema nama je nas ponos!!! dobro nam dosao roberte...jednom delija, uvek delija...