Biti trener u vrhunskom sportu vrlo je škakljiv posao. Treneri su prvi na udaru kada ne ide onako kako se priželjkivalo, a posljednji kada treba pokupiti šlag za neki uspjeh. O tome, kao i mnogočemu drugom što čini dobrog trenera i što ga razlikuje od običnog razgovarali smo s Jasminom Repešom (52), u njegovu dubrovačkom stanu. Pozvao nas je na kavu i svježe smokve, koje je sâm to jutro izabrao na placu, a pričali smo na njegovu balkonu s kojeg puca prekrasan pogled na uvalu Lapad.
– Dubrovnik i ja smo prirodan spoj. Tu sam studirao, tu sam igrao i kratko bio i trener i igrač, a ovdje sam i završio vanjsku trgovinu. Dubrovnik je, bez konkurencije, grad u kojem se najbolje osjećam.
Hrvatski je izbornik jedan od rijetkih intelektualaca među našim košarkaškim trenerima, sa završenim četverogodišnjim studijem. Koliko mu je to važno?
– Važno je, ali nije presudno. Pomaže osobnom kompletiranju, daje ti ponešto statusa, ali i sigurnosti jer imaš alternativu. Najgore je kada čovjek nema alternativu u životu kao što zna biti s bivšim igračima koji postaju treneri bez visoke škole ili bez razvijenog biznisa. A takvi, kada dođu teški trenuci, moraju popuštati gazdama više nego oni koji imaju alternativu.
Kako se odlučio između ekonomije i trenerskog posla? Danas je možda mogao biti menadžer neke tvrtke, recimo jedan od direktora u Atlantic grupi, a ne trener momčadi koju Atlantic grupa sponzorira.
– Bio sam odličan student i imao sam mogućnost rada u struci, čak su me 1990. godine zvali da radim kao komercijalist u vanjskoj trgovini u tvrtki Dubrovkinja, no želja da budem trener bila je jača. Ovaj sam posao počeo raditi vrlo rano i strašno me zanimao. Dok sam još studirao, odlučio sam da ću biti trener, no vanjsku trgovinu sam svakako htio završiti. To je velika razlika između mog i današnjih naraštaja. Mi smo studirali, radili i igrali košarku, vaterpolo, rukomet i to su prije 20-30 godina dobrim dijelom bili akademski sportovi. Danas je raritet ako neki košarkaš ili rukometaš ima završen fakultet.
Kad smo već spomenuli vanjsku trgovinu, Repeša dobro trguje s inozemstvom. Uvijek je uspijevao dobiti vrhunski ugovor.
– Ima i tih priča da ja znam unovčiti sebe, što je vjerojatno i istina, a u tome očito imam i malo sreće.
Sreća je, ona sportska, nešto na što svi treneri ozbiljno računaju.
– Prije svega ona se tiče ozljeda igrača, no postoji sreća i u zbivanju na terenu pa sreća s rasporedom igranja utakmica i slično. Puno je utakmica u mojoj karijeri riješeno koševima koji nisu svakodnevni. Gubio sam u posljednjim sekundama, nekad primiš koš s dvadeset metara kao što je primila moja Cibona u Tel Avivu, a nekad i zabiješ u posljednjoj sekundi.
Od svojih trinaest pečalbarskih godina najviše je vremena proveo u Italiji radeći u Bologni, Rimu i Trevisu.
– Italija je zemlja po mojoj mjeri, a s druge strane nitko ne zna tako ugoditi sebi kao Talijani pa su valjda zato među vodećima u Europi po prosječnom životnom vijeku.
Dok je tamo radio, znao nam je kazati da mu je Rim najljepši grad na svijetu.
– Rim ima divnu povijest i klimu i pruža nevjerojatne mogućnosti, ali je u njemu teško raditi jer je mentalitet južnjački kojem je organiziranost slabija strana.
Prvi izlazak u inozemstvo bio mu je odlazak u turski Tofas iz Burse.
– Bilo je to prelijepo iskustvo praćeno odličnim rezultatima i naslovima prvaka Turske. Meni je bilo tim lakše u prilagodbi jer sam u mojoj Čapljini imao bosanski štih.
Putovanja po svijetu i upoznavanja novih kultura jedna su od prednosti statusa vrhunskih trenera. No, koji su to istinski trenerski gušti, a što je pokora?
– Trenersko zadovoljstvo može biti različito. Ono može biti trenutačno nakon neke pobjede košem s centra ili možda pobjedonosnog koša u posljednjoj sekundi. Dugoročno je zadovoljstvo kada program ide kako treba, kad raste.
A što je najveća muka?
– Pokora je bez konkurencije taj stres. On ne samo da je prisutan svakodnevno, na terenu je on prisutan svake sekunde. Ima trenera koji su košarkaški educirani na najvišoj razini i kad s njima pričate, imate osjećaj da bi mogli voditi Lakerse, no ne mogu prevaliti tu posljednju stubu, a to je podnošenje stresa.
Kaže, u njegovu je poslu jako prisutna prirodna selekcija.
– Rijetki su poslovi koje, i uz svu educiranost, ipak ne možeš raditi ako ne možeš podnijeti enormni stres.
Za trenere se kaže da se dijele na dvije vrste. Oni koji su već dobili otkaz i oni koji su pred otkazom.
– Da, u ovom poslu uvijek morate imati jedan kofer spakiran. Rijetki su treneri koji su dulje razdoblje ostali na jednom mjestu pa se povlači pitanje koliko su selidbe, drukčije kulture i novi jezici stres i za obitelj.
I sin na trenerskoj klupi
Jedan od najboljih amortizera za takvo što jest obitelj.
– Jako je bitno oko sebe imati sređeno stanje, bilo u obitelji bilo na poslu. Moja obitelj živi za moj posao pa sve uspjehe i neuspjehe doživljava snažno.
Najveći mu je oslonac, dakako, supruga Maca, bivša revizorica u nizozemskom KPMG-u, jednoj od četiri najveće svjetske revizorske tvrtke.
– Supruga je svoju karijeru žrtvovala zbog moje karijere i naše obitelji i zbog toga sam joj neizmjerno zahvalan.
I sin Dino igrao je košarku, ali se već sa 19 godina ostavio loptanja i započeo trenersku karijeru.
– Dino je možda prerano prekinuo igračku karijeru, no kako nije imao pretpostavke za vrhunskog igrača, a mogao je biti prosječni, on je procijenio da na ovom polju može napraviti više. Zagrizao je za trenerski posao, a i čini mi se da je iznimno talentiran. Kako puno pričamo o košarci, o svakoj utakmici, vidim da dobro zapaža.
Dino Repeša je radio već u Malagi, bio je pomoćnik juniorskog trenera dok mu je otac vodio prvu momčad tog kluba, a sada će biti pomoćnik prvom treneru Zagreba Danijelu Jusupu.
– Baš mi je drago da je dobio priliku raditi s Jusupom uz kojeg će imati priliku puno naučiti. Jusupu se svidio na trenerskom seminaru u Crikvenici gdje je Dino bio daleko najmlađi polaznik.
Koji su vam ispušni ventili?
– Meni je to prije svega šetnja prirodom. To mi zaista puno pomaže. Uvijek pronalazim takva mjesta. Recimo, u Dubrovniku je to brdo Petka, a u Zagrebu jezero Jarun. Meni ne pomažu zatvoreni prostori, fitnessi, saune... Šetnje su moji rituali, dnevno prehodam i po šest, sedam kilometara. Kada sam u Zagrebu, radim krug oko Jaruna. Ako sam prije 10-15 godina i mogao zaružiti i sutradan odraditi treninge, danas je to zaista teško pa se trudim i biti rekreiran i naspavan.
Što su mu hobiji, čime se razonodi u slobodno vrijeme? Ide li u kino, gleda li filmove kod kuće ili čita knjige?
– Knjigu ponekad pročitam i to na putovanjima, rijetko pogledam film jer mi je uvijek prva opcija pogledati neku utakmicu. Eto recimo, danas ću pogledati utakmicu Turska – Češka jer su nam prvi suparnici na pripremnom turniru u Istanbulu, a drugi na Eurobasketu.
Dnevnu politiku, temu za svaku čaršiju, ne prati.
– Rijetko čitam novine, a politiku ne pratim. Masu puta me to zatekne u društvu i ne znam o čemu ljudi pričaju.
Koje su mu, onda, najdraže teme?
– O košarci i kulinarstvu. Volim dobro pojesti.
Jednom, tijekom zdravstvene krize, kada je imao srčano upozorenje, rekao je da više nikad neće istodobno raditi dva trenerska posla, izbornički i klupski, no očito je da nije odolio zovu trenerskih uzbuđenja?
– Svi smo mi od krvi i mesa i za mene bi doista bolje bilo da vodim samo jedan program.
Koliko je drukčiji pritisak za trenera kada na svojim leđima ima iščekivanja nacije nego što je onaj klupski?
– Reprezentativni je puno veći jer je svaki hrvatski građanin tvoj navijač. Svatko od njih te ima što upitati. Ja uporno govorim igračima da nije ovo kao i igrati za svoje klubove jer tvoji navijači nisu samo navijači Cibone, Cedevite ili Splita nego svi hrvatski građani. Zbog tih tenzija i očekivanja odgovornost je puno veća. No, i u klubu morate imati emociju jer bez njih je teško napraviti pravu stvar.
A pravu bi stvar, to se od njega očekuje, trebao napraviti s Cedevitom.
– Nakon razgovora s najodgovornijim ljudima, s gazdom i predsjednikom kluba, vidio sam odlučnost da istraju u projektu. Puno su napravili, no hoće više. Imali su uspona i padova, ali bi htjeli da trend rasta bude konstanta. A to je bez dobrog programiranja jako teško jer je najjačim europskim klubovima nemoguće konkurirati s našim proračunima.
Što ga je još privuklo cedevitašima?
– Vidio sam organizaciju kluba na visokoj razini, ali i infrastrukturu s možda i najboljim radnim kompleksom u Europi. Radio sam i u La Ghiradi, sjajnom Benettonovom kompleksu pored Trevisa, no Cedevitin dom košarke na Zagrebačkom velesajmu čak mi se više sviđa. Osim toga, tu je i jamstvo proračuna zbog toga što taj klub ima svog titulara. Vremena su teška, globalna se recesija obrušila i na košarku, pa čak i Talijani i Španjolci gube svake godine po dva-tri kluba. Stabilan proračun je strašno bitna pretpostavka i daje ti mogućnost da mirno radiš.
Kako je njemu koji je cibonaš u srcu, bilo prihvatiti ponudu najvećega konkurenta?
– Ja nikada nisam tajio da je meni Cibona dala veliku priliku da se razvijem kao trener, ali i kao čovjek i ja to nemam pravo zaboraviti. No, život nosi svoje, Cibona se odredila za drugi smjer i to je apsolutno normalno. Neće biti prvi put da igram protiv Cibone. Činio sam to s Donom, Splitom, Rimom, ali i s Fortitudom i to desetak dana nakon odlaska iz Cibone i bila mi je to možda i najteža utakmica u životu koju sam vodio.
Nije mu bilo lako niti na Eurobasketu u Poljskoj prije četiri godine. Premda je tamo ostvario rezultat koji nas je odveo na Svjetsko prvenstvo u Turskoj, Jasko je nakon prvenstva priznao svoju krivnju. Rijetki se treneri usude priznati svoju pogrešku.
– Nemam se ja tu čega sramiti. Ja sam toliko siguran u sebe i otvoren da mogu reći da znam da sam pogriješio i gdje sam pogriješio. Taj rezultat nije bio sjajan, ali niti toliko loš, a na mene je napravljena hajka. Doduše, istina je da nismo dobro izgledali. Kemija momčadi nije bila dobra jer sam napravio pogrešku u selekciji igrača.
Koliko je bio vođen tim iskustvom u ovoj selekciji?
– Puno. Ovakva maratonska natjecanja vi ne možete iznijeti bez mladosti, atletizma, bez hijerarhije u momčadi, bez detaljnog opisa poslova za svakog igrača. Kada svatko zna što se od njega očekuje, lakše je i samim igračima. Puno puta su u reprezentaciji igračke obveze drukčije nego u klubovima. Svi su oni među vodećim igračima u svojim klubovima, no u reprezentaciji ne mogu svi biti vodeći.
Stekli smo dojam da ova hrvatska državna vrsta koja je u Repešinim rukama nema prirodnog vođu.
– Nisam nikoga potencirao, no nekoliko iskusnijih igrača se profiliralo u predvodnike. To je nešto što ide po prirodi stvari, po inerciji, to se ne određuje sa strane. Nažalost, mi sigurno nemamo ljudski i košarkaški autoritet kao što je bio pokojni Dražen Petrović i to je nešto što nam je svih ovih godina nedostajalo.
U ovoj reprezentaciji ta je uloga podijeljena između kapetana Roka Ukića (28), ponajboljeg europskog centra Ante Tomića (26) i jednog od najboljih europskih šutera Bojana Bogdanovića (24).
– Svaki od njih priča je za sebe. Roko ima najveći staž, ali i fenomenalan pristup i neviđenu želju da nešto napravi, s jako puno pozitivne energije. Ante je maturirao kao igrač i kao čovjek i kada on nešto kaže, to ima svoju težinu. Bojan je pak nešto drugo, profil čovjeka s puno vica koji odlično odrađuje svoj posao. Ima tu još igrača koji služe kao primjer, recimo Luka Žorić. Energija koju on odašilje za apsolutni je respekt. Pristup koji ima Marko Tomas kada izađe na parket je fascinantan. Taj uvijek ide 150 posto pa ga ponekad moraš bremzati.
Lak nadzor igrača
Za Repešu će njegovi igrači reći da je trener koji voli imati sve pod kontrolom.
– Ja moram znati je li mi neki igrač legao ujutro, ne zbog discipline nego radi programa treninga. Ako imamo trening u devet ujutro, onda takvoga mogu samo ozlijediti. One stare metode prema igračima koji su proveli noć vani da ih ujutro skršiš na treningu su besmislene. Tako ga jedino možeš ozlijediti i izgubiti.
Hrvatski izbornik će priznati da u tom smislu praćenja igrača koristi blagodati modernih tehnologija.
– Trenerima je danas puno lakše, danas se igrače s lakoćom može kontrolirati. Prije 20-30 godina nisu postojale čipirane kartice u hotelima pa ti na recepciji nisi mogao vidjeti je li igrač u sobi ili nije i kada se u nju vratio. Tada niste imali niti sigurnosne kamere, niti si mogao locirati igrača po telefonu, a danas se sve to može samo ako se hoće. A da ne govorim o tome da se neki i sami otkrivaju na svojim profilima na društvenim mrežama.
Koliko god koristio sve te blagodati moderne tehnologije, dojma smo da je Repeša ponešto fleksibilniji no prije. Osluškujući želje igrača znao je pomicati treninge ili ga čak i otkazati.
– Ako sam ih pustio van, za to postoji razlog. Treba razumjeti i njihovu mladost, da imaju potrebu za izlaskom, no sigurno ih neću pustiti ako sutradan imamo dva treninga. Mislim da odnos igrač i trener uvijek mora biti korektan i ako se kod nekog igrača pojave neke osobne stvari, ja pustim igrača da ode potpisati novi klupski ugovor ili da rješava obiteljske probleme.
Repeša dosad nije doživio nijedan klasični otkaz, nego je tu uglavnom bila riječ o isteku ugovora ili bi on sam ranije otišao.
– Neki bi to tumačili da sam pobjegao, no ja sam odlazio kada program nije tekao kako je dogovoreno, kada igrači nisu bili plaćeni ili kada je bio neki drugi valjan razlog. Zbog toga sam otišao i iz Cibone. Nije prirodno da razvališ Barcelonu koja je te kalendarske godine s Pešićem bila prvak Europe, da protiv njih nakon tri četvrtine vodiš 30 razlike, a da onda u nedjelju izgubimo od Splita. Petorica igrača nisu htjela igrati zbog zakašnjelih plaća, a kada do toga dođe, onda to više nije u rukama trenera. I dok se otkaza ne boji, jer su u opisu posla trenerske profesije, u jednom intervjuu prije pet godina kazao je da se najviše boji zmija i potresa.
– Zmije ne volim vidjeti niti na televiziji, a kamoli uživo. Potresa se pribojavam otkako smo živjeli u Turskoj. Ondje smo svaki dan osjetili po nekoliko podrhtavanja.
Pod Repešom, kao hrvatskim izbornikom, tijekom Eurobasketa tlo će svakodnevno podrhtavati. Baš kao što je to bio slučaj i na dva Eurobasketa, 2007. u Španjolskoj i 2009. u Poljskoj. Nije nam htio reći na koji je svoj trenerski doseg najponosniji, no jedan od njih je svakako šesto mjesto na Olimpijskim igrama u Pekingu. Kada je na predolimpijskom turniru Hrvatska pobijedila Njemačku i izborila olimpijsku vizu, pobjegle su mu i suze radosnice.
– Na predolimpijskom turniru i prvih sedam dana OI izgledali smo izvrsno, no bilo je teško zadržati tu formu s obzirom na dvotjedni razmak između kvalifikacija i Igara. No, to je doista bilo moje najbolje izborničko razdoblje.
>>Repeša: Moji dečki preživjeli su puno toga pa tako i onaj "masakr"