Štef iz Donje Lomnice sredinom osamdesetih nakratko je postao – Stipe! I subotnji derbi Stjepan Deverić (50), jedan od malobrojnih koji je nosio dres Dinama i Hajduka, čekao je s velikim zanimanjem...
U onom čudesnom šampionskom proljeću 1982. godine Dinamo je nakon \"trice\" Zvezdi u Maksimiru, gostovao na Poljudu. Bio je oboren rekord posjećenosti Poljuda, utakmicu je gledalo čak 60.000 ljudi! Plavi su preskočili i Split pobijedivši 2:1, strijelci su bili Zajec i Deverić.
– Bili smo strahovito moćni, samouvjereni, sve nam se poklopilo tih mjeseci. Nakon Zvezde dobili smo dodatno samopouzdanje i u pobjedničkom ozračju otišli smo u Split. Hajduk je bio jak, no mi smo znali da bi nas pobjeda gurnula u onu šampionsku putanju. Iako smo išli utakmicu po utakmicu, znali smo da će nam dvije pobjede u dva uzastopna derbija biti i te kako jak vjetar u leđa. Osjećala se u tih sedam dana, između Zvezde i Hajduka, posebna \"vibra\" u gradu, bilo je mnogo naših navijača na Poljudu.
Utakmica je bila \"na nož\", no većina Dinamovih i Hajdukovih igrača poznavala se iz mlade reprezentacije, pa nije bilo nesportskih detalja. Osim, dakako, u dvobojima između Milivoja Bračuna i Zlatka Vujovića, koji su već tradicionalno bili isključivani tijekom derbija. A Dinamo je rano poveo...
Najvažniji gol karijere
– Bručić je prošao po lijevom boku i ubacio u srce peterca, ondje je bio Zajec, postavio desnu nogu i zabio! Bio je to početak iz snova.
A u 28. minuti fantastičnim pogotkom vi ste povisili vodstvo na 2:0!
– Bila je to odbijena lopta na 17 metara od Hajdukovih vrata, uzeo sam je između dva njihova srednja braniča. Zagradio se, ušao kroz njih u 16-erac i opalio s 12 metara iskosa. Lopta je samo prošišala kraj Pudara u mrežu! Nisam previše razmišljao, koncentrirao sam se na udarac, opalio i pogodio.
Bio je to jedan od Dinamovih najljepših pogodaka te sezone.
– To mi je najvažniji, a sigurno i najljepši gol u karijeri! Igrao sam i na krilu i u špici, zabijao sam po sezoni 10-15 golova, stalna mi je mušterija bio Partizan, no kad sve sagledam, bio mi je to najvažniji gol karijere, koji nas je gurnuo prema naslovu.
Koliko ste golova Hajduku zabili u Dinamovu dresu?
– Samo taj i ni jedan više, ha-ha!
Dinamo ste napustili 1984., špicu ste zamijenili rivom. Kako i zašto? Malo je bilo igrača u ono vrijeme koji su prelazili iz Dinama u Hajduk i obrnuto, te ostavili veliki trag i pobudili veliko zanimanje – Džoni i vi! Tek je prije sedam godina Niko Kranjčar otišao u Split uz veliku pompu.
– Točno je, nije se baš tako prelazilo iz kluba u klub ondašnje \"velike četvorke\". Istjecao mi je ugovor te 1984., na čelu kluba bili su Branko Devčić i Neven Barać. Bio je lipanj, prijelazni je rok bio pri kraju i bio sam s olimpijskom reprezentacijom na pripremama u Mariboru. Razgovarao sam s klupskim čelnicima, koji baš i nisu pokazali želju da ostanem. A istodobno me Gudelj stalno nagovarao da dođem u Split! I više nisam želio čekati, htio sam riješiti svoj status prije odlaska u Los Angeles i rekao sam Gudelju da kaže svojima da mi se jave. Brzo smo se dogovorili, otišao sam iz Maribora u Split, potpisao ugovor i otputovao u Los Angeles. E, kad sam ondje počeo zabijati golove za reprezentaciju, digla se bura u Maksimiru! A do prije koji mjesec Dinamovi su čelnici govorili da sam \"bivši igrač\", da više ne mogu igrati nogomet, da me ozljeda uništila. Kad su se probudili, bilo je kasno...
Jeste li imali problema zbog odlaska na Poljud?
– Ma kakvi! Malo su me zezali moji dečki, Mlinka i ekipa, bilo je gdjekad predbacivanja na ulici, ali nikakve posebne neugodnosti nisam doživio.
Jeste li odlaskom u Split zaradili više nego što ste zarađivali u Dinamu?
– U svakom slučaju! Ali, ni to nije bilo najvažnije. Zaboljelo me što su u Dinamu sumnjali u mene i želio sam svima dokazati da još mogu vrhunski igrati nogomet. Zvezda i Partizan nisu mi bili zanimljivi, mogao sam u bivšoj Jugi otići samo u Hajduk! Onda je vrijedio propis da igrači ne mogu u inozemstvo prije navršene 27. godine. A ja sam imao tek 23.
Kako ste bili dočekani u Splitu?
– Vrhunski, na najvišoj razini! Bile su to krasne tri i pol godine, odnosno igračke dvije i pol, jer sam godinu proveo u vojsci. To mi je bilo jedno od ljepših životnih razdoblja.
Je li vas Torcida dočekala kao, recimo, Niku Kranjčara?
– Ma neee... Nije to bilo tako medijski eksponirano.
U Splitu ste upoznali i ljubav svog života, Jasnu, s kojom imate dvije kćeri, Anitu i Lorenu.
– Dalmatinski sam zet! Imam divnu obitelj, uživam sa svojim curama.
Kad sad dođete u Split, zovu li vas i dalje Stipe?
Trema ga \'ubila\' protiv Dinama
– Ha-ha... Naravno, Dalmoši tako zovu Stjepane, nije to ništa posebno.
Dinamu ste zabili jedan gol u Hajdukovu dresu?
– Da, bio je to moj prvi nastup u Maksimiru s Hajdukom. Nije mi bilo lako uoči te utakmice, svašta mi je prolazilo kroz glavu. Imao sam tremu, gadno sam se osjećao... Kad sam istrčao na teren, nisam dočekan pljeskom, zviždali su mi s tribina, nije bilo lako sve to izdržati, mučilo me to. Dinamo je poveo, zabio je Besek, ja sam izjednačio na 1:1, Ladiću sam zabio kroz noge sa četiri-pet metara.
Sjećamo se, veselili ste se kao da ste postigli pogodak za Dinamo, čak ste dotrčali pred istočnu tribinu i ondje pred Torcidom skočili u zrak slaveći gol! To su vam kasnije zamjerili brojni dinamovci.
– Slavio sam gol onako kako se slavi! Svakom se golu jednako radujem. Profesionalac sam, bio sam sretan kad sam ga zabio i veselio sam se! Ponavljam, oduvijek sam dinamovac, to ću zauvijek ostati.
Nakon tri i pol godine u Hajduku, opet ste se vratili u Maksimir. Kako?
– Za to su \"krivi\" Ćiro i Mlinka! Ćiro je stalno pritiskao i mene i moje roditelje da se vratim, pa me Mlinka stalno zvao... I odjednom, u siječnju 1988., dogovorili smo povratak!
Jeste li tada dobro naplatiti povratak u Dinamo?
– Ne previše, nisu to bili neki posebni uvjeti. No, znate što je najvažnije u toj cijeloj priči? Ćiro i Mlinka su me mjesecima nagovarali da se vratim i kad sam se vratio, njih dvojica su - otišli iz Dinama! Strašno! Mene stalno \"cimaju\" da dođem, a oni odu - Ćiro u Nantes, Mlinka u Auxerre! To im nisam oprostio, ha-ha.
Niste baš bili sretni u Dinamu te dvije i pol godine.
– Bilo je svega. Bio sam kapetan, klub je imao neke obveze prema meni, no nije ih izvršio i stavljen sam na transfer-listu, pa sam u ljeto 1990. opet morao otići. I otišao sam u Sturm.
>>Cijeli intervju pročitajte u novom Maxu!<<
Sve pametno i lipo receno od sportasa i covika. Umjeren i korektan,bez grubih rici,fala Bogu da je onda bila mogucnost,istinska samo Hajduk i u drugom smjeru Dinamo.Dobar igrac,samo je Hajduk onda polako slabija tako da velikih uspjeha vise nije bilo.