Gotovo godinu i pol čekao se Tudorov povratak na travnjak. Čekao se kao spasilac, u Osijeku je zabio u 93. minuti, činilo se da će na njegovim krilima Hajduk poletjeti.
No, Zagreb je razotkrio njegovu predugu stanku, Ibričić je Tudoru naznačio, čega je i sam svjestan, da će povratak biti duži i mukotrpniji nego što je očekivao. Izravni je krivac za gol, Ibričić se vrtio oko njega, na kraju i zabio. A crveni karton pravo je zrcalo te Tudorove stanke i trnovita puta što ga čeka u idućim mjesecima.
Jer, onom pravom Tudoru igrač nikada ne bi pobjegao, a Ibričić bi mu samo u mislima mogao zabiti onakav gol. To je cijena ozljede, preduge stanke, i sada nam je puno jasnije zbog čega bi Tudor na svako pitanje o reprezentaciji samo odmahnuo rukom "ma, pustite reprezentaciju". Takva je i reakcija kada mu se spomene zainteresiranost klubova iz lige petice. Svi Tudorovi planovi i ambicije vezani su za Hajduk.
A upitnik hoće li Tudor uspjeti ostat će do daljnjega, za sada imamo samo vjeru. Izvjesno je da će na Tudora, onog pravog, koji nosi prevagu, bijeli još čekati.