Bivši Dinamov trener, 48-godišnji Igor Jovićević, sada trener ukrajinskoga Dnipra iz Dnipropetrovska nakon tri turbulentna dana uspio je napustiti ratom zahvaćenu Ukrajinu. Danas je u našem studiju ispričao kako je uspio pobjeći iz Ukrajine i što je sve doživio na tom putu. S njim je razgovarao Tomislav Dasović.
>> Ovdje možete pogledati emisiju
Igor Jovićević s 12-oricom svojih suradnika i nogometašem Nevenom Đurasekom još je u četvrtak krenuo automobilom iz bombama zasutoga Dnjipra. Želio se dokopati Lavova na zapadu Ukrajine, ali na putu je morao mijenjati plan jer je bio srušen most koji je vodio do toga grada, pa se okrenuo prema Rumunjskoj. Tek trećega dana dramatičnoga putovanja kroz ukrajinski ratni vihor dokopao se spasonosne granice.
– Teške scene. Ali ja sam s obitelji bio i 2014. u Lavovu kada se događao Majdan. I samo misliš na obitelji – rekao je Jovićević te dodao:
– Mislim da je tu mnogo napravio Elon Musk, nije nam nestajalo interneta i to je jako važno.
Put je trajao tri dana.
– Do rumunjske je granice otprilike 1000 kilometara, ali ne možeš putovati dok je policijski sat. Nikad ne znaš kada će pasti bomba. Klub nam je na putu organizirao smještaj, tu smo imali ručak i zbrojili bismo se. Prespavali smo i onda ujutro nastavili put. Prva je namjera doći do Lavova, ali se ciljevi i okolnosti mijenjaju – rekao je Jovićević i dodao:
– Neki igrači su išli, bez obzira na policijski sat. Bilo je mnogo informacija, ali i dezinformacija.
Jesu li ih Rusi nadlijetali po putu?
– Nisu nas nalijetali ruski zrakoplovi, ali smo vidjeli svakakve scene. Gorivo smo točili po putu, ali bila je nestašica goriva. Što si bliže rumunjskoj granici, sve su veće kolone i sve manje benzina. I tu moraš razmišljati kako trošiti što manje benzina. Sreća što smo imali dizelaša koji troši manje.
Na kraju su pješice ušli u Rumunjsku.
– Išli smo u pet auta, dogovarali se što i kako. Čuli smo da je kolona duga 30-40 kilometara. U pet ujutro došli smo na četiri ili pet kilometara i odlučili da idemo pješice do granice. Auti su i dalje tamo. Čekali smo nekoliko sati na granici, čuli smo da nekim Britancima nije bilo dopušteno prijeći granicu.
Posebno pamti scene s ukrajinsko-rumunjske granice.
– Te će scene vječno ostati sa mnom. Muškarci se opraštaju od obitelji, oni ne mogu napustiti zemlju... To je nešto prestrašno.
Trenutačno ne može razmišljati o nogometu.
– Nogomet me trenutačno ne zanima. Proživio sam stvari koje ću dugo nositi sa sobom. Emocionalno sam slomljen. Gore mi je ostalo mnogo prijatelja. Stvorili smo grupu i pomoći ćemo financijski i na sve druge načine našim igračima koji su ostali ondje.
– Budućnost Ukrajine? Nadam se da će ovo ludilo što prije završiti, ovaj kaos i nepravda. Nevjerojatno da se ovo događa danas. Svijet nešto radi, ali ukrajinski narod ispašta. Ukrajinci su inferiorniji od svoga protivnika, ali se bore. A ja bih se u Ukrajinu sutra vratio, ta mi je država puno dala.
Jovićević je na kraju naglasio:
– Nogomet mi je trenutačno u drugom planu, bila je utakmica Osijeka i Dinama, ali je nisam mogao pratiti iz trenerske perspektive.