Ban Josip Jelačić te se 1990. godine dan prije 'vratio' na Trg, nekoliko stotina metara zapadnije u Ilici je HNS odlučio Terazijama reći – zbogom! A ta je beogradska ulica bila sinonim za sve zlo prema hrvatskom nogometu od 1945. do te 1990.
Koliko su samo puta zagrebačkom Dinamu podmetnuli nogu, koliko se puta dogodilo našim nogometašima (kao Mlinariću 1982.) da ne igra za Jugoslaviju jer predobro govori – kaj!
I zato je u tu srijedu, 17. listopada 1990. prijateljska utakmica protiv SAD-a, kada Hrvatska nije bila ni izbliza priznata samostalna država, s četrnaest hrabrih nogometaša, koji su na neki način riskirali i budućnost, dočekana s tolikom euforijom. Dvadeset pet godina je projurilo, Hrvatska je osvojila broncu na SP-u 1998., Hajduk je igrao u četvrtfinalu Lige prvaka, Dinamo pet puta u istom natjecanju, koje su naši igrači osvajali kao od šale.
Bili smo treća reprezentacija svijeta, po nogometu u inozemstvu poznati smo i popularni. Nažalost, u svih tih 25 godina politika i ljudi koji su isplivali kao nogometni djelatnici uspijevali su se izdići iznad naših sjajnih nogometaša i pravih navijača. I što imamo danas?
Nemamo nacionalni stadion, nacija je podijeljena, navijači traže bojkot, nažalost nismo se odmaknuli predaleko od Terazija...
>> John Opačak: Doveo sam Amerikance u Zagreb i tražio da Dražan bude izbornik
Igore i čitatelji su zaslužili bolje i poštenije novinare. Novinar mora biti pošten i ne smije lagati ali danas je malo poštenih i objektivnih novinara.