Kvartovska kava s jednim od najduhovitijih Hrvata i jednim od najzabavnijih televizijskih lica Robertom Knjazom s pogledom na jarunsko jezero. Svaki će Knjazov fan s nestrpljenjem čekati njegov sljedeći projekt, pa ga sa zadovoljstvom i najavljujemo.
- Trenutačno radim 'Životinje' za HTV, to je serijal autobiografskog imena 'Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac', radi se o osam epizoda po 52 minute. Jedna epizoda su kokoši, jedna su svinje, pa krave, jedna su koze i ovce, pa tovari i konji, psi i mačke. Koncept je nešto kao Hrvatski velikani, nekakav miks edukativnog i zabavnog, na primjer sve što ste oduvijek htjeli znali o kokoši, a niste se usudili pitati. Plus puno zanimljivosti. Evo, ja prvi nisam puno znao o životinjama. Imaš osjećaj da znaš sve, ili da znaš dobar dio, o kokoši na primjer, onda saznaš da je ona genetski od svih životinja najbliža tiranosauru Rexu, da ima samo jedan jajnik, da pijevac – što je šokantno – nema khm…penis. Nije više ono 'sudac nema pišu', nego 'pijevac nema pišu'...
Snimili smo i puno zanimljivoga materijala izvan Hrvatske, npr. u Americi smo snimali hotel za svinje s pet zvjezdica, gdje postoji facijalna masaža svinja ili recimo u San Franciscu svinja koja radi na aerodromu kao terapeut, pa joga s kozama, ili natjecanje za najružnijeg svjetskog psa…
Koliko vas je u poslovnim planovima omeo koronavirus?
- Korona je pogoršala moj poslovni život, ali poboljšala privatni. Recimo puno stvari koje smo željeli snimati u inozemstvu nismo mogli, na primjer jahanje krava. Dok se kod nas krave koriste isključivo za meso, mlijeko, u Švicarskoj postoji natjecanje u jahanju krava. Eto, snimanje takvih zanimljivosti, bizarnosti koje imaš samo u inozemstvu, jednostavno je propalo. A privatni život? Kao i sve nas, i mene je koronavirus zakucao za trosjed, bio sam doma, lijepo sam se odmorio, bio sam s obitelji, baš nam je bilo super. Moram reći da sam baš uživao i kad je završila korona, činilo se da će mi jednoga dana ta kućna idila faliti. Međutim, sada kada se ponovno corona pojavila, ipak povlačim što sam rekao. Posipam se pepelom.
Vaš je tv-opus najpoznatiji po intervjuima s nogometašima. Otkud taj afinitet?
- Volim nogomet, nekada sam igrao nogomet, dugo sam trenirao u NK Zagreb, u Veslačkoj, dok su još bile barake od Montmontaže, od lesonita. Na terenu na kojemu smo trenirali bila je samo prašina, samo u kornerima bila je trava, te nešto i u golu, do te mjere da je ta trava unutar gola, a sve ostalo bilo je zguljeno, formirala jedan mali 'rinzol'. Pa ako si puknuo loptu po zemlji i ako je išla u gol, lako se moglo dogoditi da se od te trave odbije van. U Zagrebu mi je trener bio Krešo Ganjto, i onda je došao jedan drugi trener, neću ga imenovati, i taj trener je uglavnom vikao i psovao u rafalima, a kad si klinac, to je dosta stresno i nepotrebno. Pa sam iz Zagreba prešao u NK Zelengaj iz Dugava, klub iz moga kvarta. Tamo mi je bilo super. Čak sam na jednoj utakmici dao 11 golova, NK Savi, a pobijedili smo 21-1. Moji sinovi me zafrkavaju da je to nemoguće, pitaju me – kakvi su to bili suparnici, jesu li bili bez nogu?
Jeste li navijali za NK Zagreb?
- NK Zagreb mi je drag, jer sam igrao u njemu, ali uvijek mi je prvi bio Dinamo. A kaj, rođen sam u Zagrebu, svi oko tebe su dinamovci, moj stari je išao na utakmice Dinama kad su se gledale s jablana. Jači frajeri bi se popeli na najviše grane da imaju bolji pogled, a kad padne gol ruke u zrak i nerijetko sva ekipa popada s jablana. S tim da ovi na najvišim granama koji su tu valjda bili od jutra, nisu htjeli sići na wc da ne izgube mjesto nego su sve obavljali na ove ispod…Što sve ti ljudi podnosili zbog nogometa, to je bilo junačko doba, a ne danas grijane stolice...
Idete li na Dinamo danas?
- Tu i tamo na HNL, jer sam stalno po snimanjima, ali pokušavam bar otići na sve europske. Iako mislim da bi i bolji stadion privukao više ljudi, a moglo se napraviti već šest stadiona koliko je love prošlo kroz tko zna sve čije ruke. Jer za dobru nogometnu atmosferu bitan je i ambijent, pogledajte engleske stadione ili Bundesligu, pa tamo je publika na aut liniji. Ili ako volite košarku samo se sjetite kad je Cibona igrala u Domu sportova, Šibenka na Baldekinu ili Zadar u Jazinama koja je to atmosfera bila. E to fali Maksimiru. Ljudi ima, ali dosta ih gleda po kafićima i kvartovima jer je bolja i luđa atmosfera, nego na stadionu gdje od tribine do tribine ima kilometar razmaka.
Jeste li kao dinamovac razočarani što je Bjelica morao otići?
- To je veliki udarac za Dinamo. Mamić nije svjestan što je opet napravio Dinamu, to je korak unatrag. Jovićević, super, respekt, dijete Dinama, ali nevjerojatno je što je sve donio i napravio Bjelica; koliko je taj Dinamo dobio na pozitivnom imidžu, i kod domaćih navijača, ali i okolo. Njemu bi trebalo spomenik dignuti. Snimali smo ga za Planet sport i nevjerojatno je kako je normalan i realan, kaže da su igrači i on svoj hobi pretvorili u posao, da su privilegirani i da zauzvrat najmanje što očekuje od sebe i igrača da na terenu daju sto posto, jer je to njihov posao. Dakle nešto što je svima nama logično, ali rijetko kad sam čuo da to netko na njegovoj poziciji kaže. Tako on odgaja igrače, i ti se igrači tako ponašaju. Respekt, ogroman respekt! Dakle čovjek s nogama na zemlji, s vizijom, i čovjek koji stvara pozitivnu atmosferu čega god se takne. Jer samo uz dobre međuljudske odnose svatko od nas može do vrha.
Ruši li Bjelica stereotipe o nogometašima koje mnogi doživljavaju kao neobrazovane, neinteligentne tipove kojima je samo novac na pameti?
- Imao sam privilegij razgovarati s reprezentativcima, ali snimati i najniže lige, regionalne, one najtvrđe, 'kamen'. Tu ima krasnih dečki, vrhunskih intelektualaca, kao što ima i glupsona, ali takvih, intelektualaca i glupsona, ima i na televiziji, i u novinarstvu, bilo kojem području života. Jedino mnogi zaboravljaju koliko se ti nogometaši moraju odricati da bi došli do vrha. I onda kada si toliko posvećen tome, kao svi vrhunski nogometaši ne možeš i ne moraš pričati o teoriji relativnosti i Newtonovom zakonu. Ali to ne znači da su nogometaši glupi. Barem većina ne. Evo primjer Andreja Kramarića. Taj dečko od sedme godine igra nogomet; non-stop, doslovce od jutra do mraka je posvećen tome, zato je tu gdje je. Dakle, stalno je u nogometu, a ostao je pametan ali i skroman.
Na kraju to im se isplati, jer zarađuju basnoslovno?
- Ne treba biti ljubomoran na njihov novac. Prije EP-a u Poljskoj snimao sam vatrene, i 80 posto njih, na pitanje za čim žališ u životu, kazalo mi je: maturalac. Malo njih je bilo na maturalnom putovanju; znaš ono – prve ljubavi, ekipica, gitara, prva pijanstva... ono čega se svi mi s radošću sjećamo. Neki od nas cijeloga života žive maturalac, a oni cijeli život žive u karanteni. Tada sam shvatio koliko su zapravo zakinuti i koliko su veliki dio svog života, onaj najzabavniji dio mladosti, žrtvovali za taj veliki novac kojega zarađuju. Tako da se ne bi s njima nikad mijenjao. Rađe biram lude uspomene.
Postoji li nogometaš s kojim biste jako željeli napraviti intervju?
- Rado bih razgovarao s Ronaldinhom, mislim da je zabavno u njegovoj glavi. Bilo bi dobro razgovarati s Ronaldom i Messijem. Čak bi bilo fora napraviti 'mjenjačnicu' s njima, zamijeniti ih na jedan dan. Zato što mi znamo jednu stranu priče, a pitaj Boga kakva je istina o njima. Baš me zanima kakav je taj Ronaldo kada nije upaljena niti jedna kamera. Možda je frajer bećar. Možda Messi spusti roletu i pjeva klape ili luduje na AC/DC?
Malo je poznato kako je Robert Knjaz bio prvi hrvatski tv-novinar koji je radio intervju s Maradonom.
- Bilo je to 1994. godine, kada je Argentina u Zagrebu igrala prijateljsku utakmicu s Hrvatskom. Mi klinci i balavci iz Dugavske kabelske televizije jedini smo dobili taj intervju s vanzemaljcem. Naš snimatelj Drago Sopta bio je glavni organizator toga povukavši par svojih veza s ljudima koji znaju ljude. Mi smo bili klinci, valjda je Maradoni to bila fora pa je pristao. Fora je i to da smo nas četvorica tada unajmili profesionalnu kameru za sto maraka, a nismo znali s njom snimati. Frajer mi je tada pokazao gdje se ona pali i gasi, pa sam i razgovarao s Maradonom, i snimao intervju. I snimio sam ga - narančastog. Jer sam složio krivi 'white- balans'. Taj se intervju na Dugavskoj tv vrtio do iznemoglosti, a kuriozitet je da smo imali ponudu austrijskog ORF-a koji ga je htio otkupiti. Normalno da smo ih odbili da bi se po kvartu mogli šepuriti – priča Knjaz i prisjeća se još jedne anegdote s jednim slavnim nogometašem.
- Kada smo snimali Šimića u Interu, imali smo zanimljivu zgodu. Dok smo Darija čekali na parkingu, odmah do svlačionice, otvore s vrata i pojavi se Ronaldo. U gaćama. A gaće one 'Bugarke', znaš one što su tvoj i moj stari nosili. Malo 'nabrundane' s prednje strane. Ja kažem snimatelju: 'Pali kameru, ovo je kadar od kojega će gorjeti televizija!'. No dok smo upalili kameru, bilo je kasno. Kasnije smo ga žicali intervju, ali nije imao vremena, kao morao je na neki rođendan.
Tko je od Celebrityja na vas ostavio najjači dojam?
- Mandžukića jako volim, to njegovo srce, i tu nisam jedini. Kad smo ga snimali u Slavonskom Brodu, kad ti vidiš gdje se on kao klinac tuširao u hladnoj vodi, a na zidu, pola metra od poda je zeleno, uhvatile se alge. Tu se vraćam na onu priču; jesu li zaslužili? Ma jesu, i te kako! Ima i jedna anegdotica, kada smo Mandžu snimali u Münchenu, pokraj nas je protutnjao Rummenigge , ja se lecnem, evo legende, a on gromoglasno i uz smijeh ispali na mene jednu sočnu psovku na hrvatskom. Od koje otpadaju obrve! Kako su Hrvati stvarali povijest Bayerna, tako je Rummenigge očito nešto od njih naučio. Tko zna što su mu rekli da to znači ;)
Kakva su iskustva sa sportašicama?
- Rjeđe sam imao prilike snimati sportašice, ali evo radio sam intervju s našom vrataricom u Juventusu za koju malo ljudi zna (Doris Bačić, nap.a.), a cura ima super karijeru. Blanka Vlašić mi je uvijek super, korektna, draga, javlja se. Nedavno sam preko nje pokušao doći do njezinog brata Nikole, ali ne ide pa ne ide. Ne javlja mi se, poslao sam mu puno poruka, a nije mi odgovorio ni 'da', ni 'ne'. Žao mi je, jer sigurno bi bio zanimljiv sugovornik i mnogi bi ga rado vidjeli.
Jeste li privatno dobro s nekim od slavnih nogometaša?
- Žao mi je što ne održavam ta prijateljstva, ali meni je to neugodno, pa te ljude svaki dan sto ljudi vuče za rukav. Kada snimim Mandžukića, neugodno mi je žicati ga kartu za utakmicu ili ga gnjaviti forvardušama. Jednom mi je Niko Kranjčar dao karte za Tottenham – Manchester United, i to sam bio s prijateljem koji je slijepa osoba, inače doktor povijesti. A on je, duhovit kakav jest, pitao Niku može li srediti kartu u prvom redu do terena jer se odatle najbolje vidi. Usput, Niki smo tada poklonili naočale s malim retrovizorima, a golemi tjelohranitelj koji ga je dofurao toliko se počeo smijati kad je vidio te naočale da su se tribine počele tresti. Te su ga naočale oduševile. Nadam se da ih Niko još nosi.
E da, s Klopom bih volio raditi intervju, sad sam se sjetio. To je tip na tragu Bjelice, to je ta pozitivna energija.
Kada završi serijal 'Životinje', planirate li se ponovno baciti u sportske vode?
- Rado bih snimao sportske teme, ali to prvo treba netko naručiti. Mogu ja uzeti džeparac od svojih klinaca i pokušati otići u Madrid ili Liverpool i snimiti Ligu prvaka, ali ne bi došli ni do Bregane. Sve što smo radili zadnje dvije godine, a možete vidjeti na knjazTV na You Tube-u, radili smo samo zahvaljujući PlanetSportu i Saši Sušecu koji su naručili produkciju. Za njih sam snimao i serijal 'Domaće nešpricano', o nižerazrednim hrvatskim klubovima, naprimjer o romskom NK Paragu koji je na mom kanalu pogledalo dvjesto tisuća ljudi. Oni su vrh. U tom klubu zajedno igraju deda i unuk. Taj djed je dvojnik Maradone, ujedno i mecena kluba, s među ostalim financira klub skupljanjem krupnog otkada. Inače ih snimili smo ih na vrućem gostovanju kod Dinama iz Žiškovca. Ili kad smo snimali derbi, NK Vatrogasac Kobilić protiv NK Kloštar Ivanić koji je jači od El Clasica. Snimali smo i dvojicu Japanca koji igraju nogomet u Zagorju. Žive u kleti, igraju za frtalj kruha. E to moraš vidjeti!
Napravili smo i emisiju o Veldinu Kariću, koji igra u Dravi iz Kušanovca. Jedan sam od rijetkih sretnika na ovome svijetu koji može klonirati Veldina Karića. Naime, na kraju emisije iz njegove bujne frizure iščupao sam tri-četiri dlake. Držim ih u epruveti, i ne daj Bože, samo da se zna, za 'par sto' godina kada će trebati klonirati Veldina Karića, kad nas više neće biti, ja sam taj koji će sačuvati njegov DNA. Ako nogomet zapadne u krizu, izvući ćemo se s pet-šest Karića.
Nedostaje li vam čuvena baka Slavica, pokojna zvijezda vaših emisija?
- Baka Slavica je legenda. Bila je nepismena, a imala je toliko narodne mudrosti.... Završio sam Ekonomski fakultet i Akademiju dramske umjetnosti, a u mnogim stvarima sam i danas stoput gluplji od bake Slavice. Bila je pametna, draga, topla i dokazala je da čovjek vrijedi do god je živ. Da sa 74 godine nisi za zapećak, kamo mnogi ljudi 'šutnu' starije, nego da od njih imaš puno toga za naučiti. Prekrasna žena! Posjetio sam je noć prije negoli je umrla, a u njenoj sobi je na zidu i dalje visio šal Španjolske. Ona je navijala za Hrvatsku, ali voljela je Španjolce jer su joj „bili zgodni“. Na zidu su bila i tri plakata: Schwarzeneggera, Ramba sa 'šmajserom' i treći je bio Chuck Norris. Baka je živjela kao legenda i otišla je kao legenda.
>>> Pogledajte što je uoči Intera rekao Igor Jovićević
Svi gledaju Ronaldovo tijelo, a ne gaće...naravno, u uskim boxericama mu se lijepo oblikovano međunožje bolje vidi