Srbi će poštovati Oluju?

Osvjedočili smo se i poslije ovogodišnje proslave Oluje - Srbinu iz Hrvatske ili Srbinu iz Srbije, Miloradu Pupovcu ili Borisu Tadiću, jednako su iritantna imena Ante Gotovine i Mladena Markača. Uostalom, kao i ime dr. Franje Tuđmana. Zašto? Zato što im je nepodnošljiv Domovinski rat i samostalna Hrvatska koja je u njemu oslobođena. Da nije tako, da oni takvu Hrvatsku prihvaćaju kao neupitnu činjenicu, imali bi poštovanja prema Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i ne bi se ustručavali doći na proslavu toga dana. Ako bi im i bili odiozni ljudi za koje misle da su napravili zločin nad Srbima, pa makar se u tome bitno razlikovali od većine Hrvata, mnogo bi ih lakše hrvatska javnost razumjela. Ali kako može Milorad Pupovac biti član vladajuće koalicije, i to u savezu sa strankom koja se s pravom najviše poziva na Oluju, ako ima potpuno neprijateljski stav prema događaju koji je odredio sudbinu Hrvatske u kojoj je on na vlasti!? I kako Boris Tadić, predsjednik Srbije, može govoriti o “dobrosusjedskim odnosima” s Hrvatskom ne prizna li događaj bez kojega njegova susjeda, Hrvatske, barem takve kakva jest, ne bi ni bilo!? Često se kao primjer zemljama bivše Jugoslavije koje su bile u ratu pod nos stavlja pomirba između Francuza i Nijemaca, ali se pri tome zaboravlja da su Nijemci prihvatili sve posljedice svoje zločinačke, agresivne politike i svoga poraza. I Srbi u Hrvatskoj poput Pupovca i Srbi u Srbiji poput Tadića htjeli bi Hrvatsku kao krivca, a ne kao žrtvu, i kao pobjednika koji bi trebao plaćati cijenu svoje pobjede. Ankete provedene u posljednjih desetak godina, pogotovu one poslije nepravomoćnih presuda hrvatskim generalima u Haagu, pokazale su da su Gotovina i Markač nevini ratni junaci za gotovo sve Hrvate, ali i Pupovac i Tadić htjeli bi da oni to ne budu i za hrvatsku vlast, točno po modelu koji je vrijedio u komunizmu kad je narod mislio jedno a političari drugo. Predsjednik agresorske Srbije dobrosusjedstvo bi htio graditi s Hrvatskom koja se osjeća grešnom u najmanju ruku kao što bi se trebala osjećati Srbija. Ako je tome tako, a svake godine u povodu Oluje srbijanski politički vrh pokazuje da jest, pitanje je na kojem to temelju predsjednik Ivo Josipović gradi prijateljstvo s Tadićem ako mu glavni temelj Hrvatske, Oluju, prijatelj Tadić ustrajno hoće srušiti!?

Ne niječu Tadić i Pupovac samo Gotovinu i Markača, oni niječu Domovinski rat. I to je u Srbiji opća pojava: sve što simbolizira samostalnu Hrvatsku, pogotovu Hrvatsku koja je izvojevala blistavu pobjedu nad srpskim agresorom, smatra se neprijateljskim: Tuđman, pa čak i Mesić, zatim Gotovina, Bobetko, Markač..., hrvatski grb i zastava... Čitam ovih dana naslov jednoga intervjua s hrvatskim predsjednikom koji glasi: “Srbe koji žale za svojim stradalima u Oluji moramo razumjeti”. Svatko normalan složit će se s tim naslovom, ali se pitam - ima li takvih naslova na tako visokoj razini u Srbiji? Je li u nekim srbijanskim novinama moguć intervju s Borisom Tadićem iznad kojeg bi stajalo: “Treba razumjeti Oluju i Hrvate koji su htjeli osloboditi svoj teritorij od okupacije”. Sve dok u Srbiji ne počne takvo razumijevanje rata, dobrosusjedstvo će biti umjetno, prijateljstvo lažno ili kukavički jednostrano, a pamćenje devedesetih godina prošloga stoljeća bit će zlopamćenje. Zna li to Ivo Josipović? Razmišlja li on ikad o tome kako se kao nebo i zemlja razlikuju Tadićevi i njegovi stavovi o događajima koji su za hrvatsku državu bitni, historijski, i kakvi su mu zaključci o budućnosti odnosa između Hrvatske i Srbije koji se grade na takvim pretpostavkama? 
Hrvatska javnost zaslužuje odgovor na to i slična pitanja. Fraze o prijateljstvu bez tih odgovora ostaju samo fraze. A osjećaj ne može biti drukčiji nego da Hrvatska uzmiče i da forsirano dobrosusjedstvo plaća gubitkom svoga ponosa. A za to nije nikakva naknada za Hrvatsku taština njezina predsjednika koji će se kititi nagradama i priznanjima po susjedstvu i okolici.