Osvjedočili smo se i poslije ovogodišnje proslave Oluje - Srbinu iz Hrvatske ili Srbinu iz Srbije, Miloradu Pupovcu ili Borisu Tadiću, jednako su iritantna imena Ante Gotovine i Mladena Markača. Uostalom, kao i ime dr. Franje Tuđmana. Zašto? Zato što im je nepodnošljiv Domovinski rat i samostalna Hrvatska koja je u njemu oslobođena. Da nije tako, da oni takvu Hrvatsku prihvaćaju kao neupitnu činjenicu, imali bi poštovanja prema Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i ne bi se ustručavali doći na proslavu toga dana. Ako bi im i bili odiozni ljudi za koje misle da su napravili zločin nad Srbima, pa makar se u tome bitno razlikovali od većine Hrvata, mnogo bi ih lakše hrvatska javnost razumjela. Ali kako može Milorad Pupovac biti član vladajuće koalicije, i to u savezu sa strankom koja se s pravom najviše poziva na Oluju, ako ima potpuno neprijateljski stav prema događaju koji je odredio sudbinu Hrvatske u kojoj je on na vlasti!? I kako Boris Tadić, predsjednik Srbije, može govoriti o “dobrosusjedskim odnosima” s Hrvatskom ne prizna li događaj bez kojega njegova susjeda, Hrvatske, barem takve kakva jest, ne bi ni bilo!? Često se kao primjer zemljama bivše Jugoslavije koje su bile u ratu pod nos stavlja pomirba između Francuza i Nijemaca, ali se pri tome zaboravlja da su Nijemci prihvatili sve posljedice svoje zločinačke, agresivne politike i svoga poraza. I Srbi u Hrvatskoj poput Pupovca i Srbi u Srbiji poput Tadića htjeli bi Hrvatsku kao krivca, a ne kao žrtvu, i kao pobjednika koji bi trebao plaćati cijenu svoje pobjede. Ankete provedene u posljednjih desetak godina, pogotovu one poslije nepravomoćnih presuda hrvatskim generalima u Haagu, pokazale su da su Gotovina i Markač nevini ratni junaci za gotovo sve Hrvate, ali i Pupovac i Tadić htjeli bi da oni to ne budu i za hrvatsku vlast, točno po modelu koji je vrijedio u komunizmu kad je narod mislio jedno a političari drugo. Predsjednik agresorske Srbije dobrosusjedstvo bi htio graditi s Hrvatskom koja se osjeća grešnom u najmanju ruku kao što bi se trebala osjećati Srbija. Ako je tome tako, a svake godine u povodu Oluje srbijanski politički vrh pokazuje da jest, pitanje je na kojem to temelju predsjednik Ivo Josipović gradi prijateljstvo s Tadićem ako mu glavni temelj Hrvatske, Oluju, prijatelj Tadić ustrajno hoće srušiti!?
Ne niječu Tadić i Pupovac samo Gotovinu i Markača, oni niječu Domovinski rat. I to je u Srbiji opća pojava: sve što simbolizira samostalnu Hrvatsku, pogotovu Hrvatsku koja je izvojevala blistavu pobjedu nad srpskim agresorom, smatra se neprijateljskim: Tuđman, pa čak i Mesić, zatim Gotovina, Bobetko, Markač..., hrvatski grb i zastava... Čitam ovih dana naslov jednoga intervjua s hrvatskim predsjednikom koji glasi: “Srbe koji žale za svojim stradalima u Oluji moramo razumjeti”. Svatko normalan složit će se s tim naslovom, ali se pitam - ima li takvih naslova na tako visokoj razini u Srbiji? Je li u nekim srbijanskim novinama moguć intervju s Borisom Tadićem iznad kojeg bi stajalo: “Treba razumjeti Oluju i Hrvate koji su htjeli osloboditi svoj teritorij od okupacije”. Sve dok u Srbiji ne počne takvo razumijevanje rata, dobrosusjedstvo će biti umjetno, prijateljstvo lažno ili kukavički jednostrano, a pamćenje devedesetih godina prošloga stoljeća bit će zlopamćenje. Zna li to Ivo Josipović? Razmišlja li on ikad o tome kako se kao nebo i zemlja razlikuju Tadićevi i njegovi stavovi o događajima koji su za hrvatsku državu bitni, historijski, i kakvi su mu zaključci o budućnosti odnosa između Hrvatske i Srbije koji se grade na takvim pretpostavkama?
Hrvatska javnost zaslužuje odgovor na to i slična pitanja. Fraze o prijateljstvu bez tih odgovora ostaju samo fraze. A osjećaj ne može biti drukčiji nego da Hrvatska uzmiče i da forsirano dobrosusjedstvo plaća gubitkom svoga ponosa. A za to nije nikakva naknada za Hrvatsku taština njezina predsjednika koji će se kititi nagradama i priznanjima po susjedstvu i okolici.
Srbi će poštovati Oluju?
Izgubili od časnih sestara: Pravni fakultet mora predati nekretninu, do tada svaki mjesec moraju plaćati tisuće eura
Družbi sestara milosrdnica 1997. vraćene su zgrade otete u bivšem režimu, ali hrvatske Vlade od tada nisu našle zamjenski prostor za Pravni fakultet
FOTO U iseljeništvu je oko 3,2 milijuna Hrvata, znate li u kojim zemljama ih ima najviše?
Valovi iseljavanja dogodili su se u više vremenskih perioda.
Isplivali detalji tučnjave u svlačionici Zagreba! Mandić teško nastradao, propustit će SP?
U u svlačionici je došlo do napetosti kada su neki suigrači prigovorili Kosu zbog njegove igre. Situacija je eskalirala nakon što mu je hrvatski golman i reprezentativac Matej Mandić nešto rekao, na što je Kos reagirao udarivši ga šakom u lice.
One su duša svakog hrvatskog malog mjesta: 'Kad zapadne snijeg u Gorskom kotaru, malo tko im dolazi osim nas'
Tamo gdje je tempo sporiji, a svatko svakoga poznaje, vlada posebno ozračje zajedništva i međusobne suradnje. U malim hrvatskim mjestima poštari i poštarice često su svima dobri znanci, uvijek spremni pomoći u rješavanju nekog problema. Donosimo priče iz četiri hrvatske regije.
Europa se drastično okreće energetskom rješenju koji može predstaviti izazov manjim tržištima
Kako bi se zadovoljile sve veće energetske potrebe, očekuje se da će LNG igrati ključnu ulogu u prijelazu na čistiju energiju, posebno u Europi.
Ludi Milojko ime ti sve govori. Samo jos izazivajte pa ce biti traktorijada 2