Što znamo o Karamarku

Tomislav Karamarko, ako je vjerovati anketama i “upućenima” u stvari u HDZ-u, ima šanse već u nedjelju potući sva četiri protukandidata i postati četvrti predsjednik HDZ-a. No, ako se te prognoze i ostvare, to ne znači da će za tri i pol godine (kada će se održati idući parlamentarni izbori) Karamarko postati hrvatski Vladimir Putin.

Anketa koju je proveo Ipsos Puls za Novu TV među biračima HDZ-a bitnu prednost nad Karamarkom dala je Jadranki Kosor. Za 28 posto ispitanika Kosor je najbolji kandidat za šefa HDZ-a, a Karamarka u tom svojstvu vidi 19 posto ispitanih. Kako, za razliku od SDP-a gdje svi članovi stranke imaju pravo glasa u izboru stranačkog šefa, u HDZ-u predsjednika biraju delegati, ovo istraživanje nije relevantno za nedjeljne izbore.

Ono bi, međutim, moglo ukazivati na drugu stvar – a to je kakve bi HDZ imao šanse na izborima za vlast u državi s Kosor na čelu, a kakve su te šanse s Karamarkom. Gledano iz toga kuta, aktualna šefica je u neupitnoj prednosti. Što je logično. HDZ je prije šest mjeseci izgubio izbore, ali zasluge za poraz ipak se ne mogu pripisati isključivo Kosor. Birači su kaznili HDZ kao stranku, i to zbog politike lopovluka i osiromašivanja društva.

Kosor je izgubila jer je bila dio tima koji nas je odveo u krizu. Ali bio je i Karamarko. Samo manje eksponiran jer je najveći dio vremena vlasti HDZ-a proveo kao šef tajne službe, a tek zadnje dvije godine kao ministar policije. Premda je lošije stajala na kladionicama, Kosor ima prednost što je birači poznaju i znaju kakvu politiku vodi, a o Karamarku se zapravo ne zna ništa (iako je za njega možda baš to prednost). Poznati su tek puki biografski podaci kojima je nedavno pribrojio informaciju o razvodu od supruge Enise.

O političkom, pa i svjetonazorskom, profilu Tomislava Karamarka ne znamo ama baš ništa. Ima vrlo skromno političko iskustvo (svodi se na vrijeme kada mu je Ivo Sanader dao da vodi MUP), i znamo što misli o ustašama i partizanima. U kampanji za šefa HDZ-a objelodanio je da ne voli Srbe, i da SDP doživljava kao komunjare koje u Kumrovcu plešu Žikino kolo.

Ali što Karamarko misli o ekonomskoj krizi, kakva treba biti fiskalna politika, ima li suvislu ideju za gospodarstvo, kakva treba biti energetska politika, u koja infrastrukturna ulaganja se država treba upuštati, kakvu politiku voditi prema BiH, kakvu prema Srbiji? Tko zna što Karamarko misli o potencijalnom ulasku kineskog kapitala u brodogradilišta, o sudbini Zakona o radu? Nedokučivo je što najozbiljniji kandidat za šefa HDZ-a misli o sukobima u Siriji, izvlači li ikakav poučak iz krize u Grčkoj, što misli o eurozoni. Ne znamo tko mu je od europskih političara prihvatljiv, tko nije, te poznaje li uopće kojeg od europskih političara...

Karamarko se ne izjašnjava ni o jednoj od relevantnih društvenih tema, i nije se pojavio ni na jednome od javnih sučeljavanja. Što se toga tiče, plah je ko zec. Ali, ruku na srce, sva ta izjašnjavanja mu i ne trebaju za izbore u HDZ-u. Delegati će se izjasniti za onoga kandidata koji je bolje lobirao i uz kojega za sebe osobno vide bolju budućnost unutar HDZ-a. A oko toga si je Karamarko dao truda.

Uspije li u prvom koraku, i pobijedi na izborima za predsjednika HDZ-a, Karamarka čeka drugi korak. A to je vođenje najveće oporbene stranke. Tada će se morati izjasniti o gospodarskoj, socijalnoj politici, krizi, i svemu ostalom... Budući da su do idućih parlamentarnih izbora još tri i pol godine, ima taman vremena da se politički isprofilira i definira. Muka bi mu mogla biti ako na vrijeme ne shvati da oporba ima jedino Sabor kao poligon za političko djelovanje. A tamo dominira Kosor. Ne uvjeri li odmah zastupničku svitu da pretrči u njegov tabor, Karamarko bi mogao imati gadnu oporbu u vlastitim redovima. Samo da mu se ne dogodi da se, umjesto za vlast u državi, nastavi boriti za vlast u HDZ-u.