Svaka je presuda generalima Gotovini i Markaču nepravedna!

Ovaj tekst pišem prije odluke žalbenoga vijeća Haaškog suda, dok još ne znam konačnu presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Izvještavao sam s izricanja prve, nepravomoćne presude, a u Haag sam išao pun optimizma kojem su krila širila šupljina optužnica i uvjerljiva obrana. Šok je bio zastrašujući. Poslije sam shvatio da bi bio puno manji da sam u Haag išao mnogo više opterećen uvjerenjem kako je riječ o političkom sudu i suđenju, ali u ljudskoj je prirodi, pogotovo u prirodi naivnih Hrvata, da u pravdu vjeruju više nego u okolnosti koje ju diktiraju. Poslije mi je na pamet pala usporedba haaškoga suđenja hrvatskim generalima sa suđenjem hrvatskim nacionalistima 1972. godine. Gotovac, Ivičević, Budiša, Veselica, Čičak, Gabelica i mnogi drugi mogli su imati najbolje moguće odvjetnike na svijetu, pa bi opet bili osuđeni na iste ili slične kazne. Jer, nije se sudilo činjenicama nego uvjerenjima.

Prva presuda Gotovini i Markaču također je pokazala da se nije sudilo činjenicama nego “grešnoj” državi koja se drznula osloboditi svoj okupirani teritorij. Savršena je podudarnost između haaške optužnice i nastojanja međunarodnih protivnika Hrvatske da spriječe ili zaustave oslobodilačku “Oluju”. A “Oluju” i hrvatsko djelovanje u BiH, zbog naklonosti Srbima, htjelo se spriječiti i pod cijenu katastrofe koja bi bila veća nego u Srebrenici. Da je srpska vojska ušla u Bihać - a to je procijenio i Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj - poubijanih bi bilo nekoliko puta više nego u Srebranici. Osim toga, natjeralo bi se u bijeg dvjesto tisuća ljudi, a tolika bi masa onemogućila obranu i bio bi ostvaren velikosrpski ratni plan. Priča o kompromitaciji “Oluje” počinje izjavama Carla Bildta da “ratni zločinac” Tuđman granatira civilne ciljeve, a potom filmom u režiji KOS-a što se u suđenje uvodi preko jednoga zaštićenoga svjedoka. Dimom i plamenom sa zapaljenoga mazuta u TVIK-u stvara se dojam da cijeli Knin gori, a film se na početku hrvatske oslobodilačke akcije kao protuhrvatska propaganda prikazuje na svim važnijim svjetskim televizijama. Pod “dramatičnim” izgovorom da u kninskoj bolnici već ima pet stotina mrtvih, Solana i Bildt zovu Matu Granića u Ženevu i od njega traže da se “Oluja” zaustavi. Kad ni to nije pomoglo, lansira se priča Paddyja Ashdowna o Tuđmanovoj salveti prema kojoj Tuđman želi okupirati dio BiH, na što Tuđman zove u Zagreb Aliju Izetbegovića, kojeg odlikuje i čijim se dolaskom u Zagreb učvršćuje splitski sporazum o zajedničkom otporu srpskom agresoru. Poslije uspjeha “Oluje” sve ono čime se ona pokušavala spriječiti prenosi se u optužnice. Riječ je, dakle, o suđenju hrvatskoj pobjedi koje su priredili oni koji su željeli hrvatski poraz i srpski ratni trijumf. Stoga, nijedna presuda Gotovini i Čermaku nije pravedna. Toga suđenja nije smjelo biti. Ako je ikakva suđenja trebalo biti, pravedno bi bilo samo suđenje srpskim ratnim zločincima, u Zagrebu ili Sarajevu. Ali to je bilo nemoguće očekivati od (zapadnoga) svijeta koji nije ni trepnuo na činjenicu da nisu podnesene optužnice protiv čelnika JNA, pogotovo protiv Veljka Kadijevića. Međunarodni moćnici nisu se ni osvrnuli na demonstrativne ostavke nekih članova tužiteljskog tima Carle del Ponte pošto je glavna tužiteljica te već pripremljene optužnice odbila. A to odbijanje bilo je u istom stilu kao i nastojanje Bildta, Ashdowna i drugih da zaustave “Oluju”. Haaški je, dakle, sud krivotvorenje Domovinskoga rata, pobjednika i poraženoga, agresora i žrtve, u tradiciji zapadnoga krivotvorenja motiva križarskih ratova, motiva osvajanja Amerika i pretvaranja u kolonije desetaka zemalja izvan Europe, motiva s kojima su vođeni toliki ratovi, svjetski i lokalni. Politika zapadnih sila je politika interesa, grabeža, nasilja, pokoravnja i ucjenjivanja pod izlikom civiliziranja svijeta. Hrvatska, njezin narod i njezini ratni heroji Gotovina, Markač i mnogi drugi izmaknuli su nadzoru tih silnika i zato su morali biti kažnjeni.