Svi smo mi odgovorni

Izjava hrvatskog ministra gospodarstva da je među potpisnicima zahtjeva za provođenjem referenduma o ZOR-u bilo i mnogo neinformiranih naljutilo je i sindikate i mnoge potpisnike. Sindikate, jer su osumnjičeni za podvalu. Potpisnike, jer ih se drži da ne znaju što čine. A naljutilo je valjda i sve druge, koji nisu potpisali, ali su čuli najavu Vlade da će i zbog referenduma doći do rebalansa proračuna.

Jer, unatoč tome što je valjda svakome bilo jasno da planirani državni trošak neće biti dovoljan, ipak je bio i tračak nade da tzv. rebalansa neće biti tako brzo. Ponajmanje da će izgovor za nj biti čak i referendum. Znalo se da smo „u banani“, ali da smo baš toliko, mnogi i nisu vjerovali. Ali sada, kada se iz Banskih dvora poručuje da, ako se udovolji sindikatima, neće biti za drugo i za druge, sve je jasno. Valja se samo nadati da ima spasa, da nećemo tonuti „ravno do dna“

Kada sedam stotina tisuća ljudi nešto potpiše, to nije tek hrpetina papira. Vlada je prvo mislila da je referendum sindikalna tlapnja, da je iluzija da će biti skupljeno dovoljno potpisa. Precijenjena je vjerodostojnost vlastita uvida u zbiljsko stanje hrvatskog društva, a podcijenjeno realno nezadovoljstvo ljudi.

Stotine tisuća potpisnika nisu zadovoljni ljudi. Njihov je potpis ujedno i prosvjed protiv realnog stanja i protiv Vlade, koju smatraju (i) tvorcem toga stanja. To je i iskaz nepovjerenja u Vladine mjere, ali i izraz nezadovoljstva sadašnjim životom uzrokovanim i lošom politikom i svih prijašnjih vlada.

Jer, ovo gdje smo danas nije samo posljedica politike jedino sadašnje Vlade. Naše nezavidno „tu i sada„ puno je starije od sadašnje vladajuće ekipe, i ima svoje uzroke u dubljim i kompleksnijim slojevima nego što je loša politika.

Bi li se ljudi danas osjećali toliko nesigurno, uskraćeni i frustrirani, da su nam političke elite bile bolje, da se Hrvatskom bolje vladalo? Hrvatska je jednima postala ostvarenje tisućgodišnjeg sna, prilika za ozbiljenje poštenja, pravde i blagostanja, drugima tek prigoda za grabež i jagmu. Kako su imali moć, svoju su zgrtačku strast i ozakonili. Krezovima i vlastelinima postali su čak i na zakonit način.

Na tu „prvobitnu akumulaciju kapitala“ nadovezala se rasprodaja nacionalnoga bogatstva, često i uz „10 posto“. Završni je čin te naopake „protestantske etike“ u „najkatoličkijoj zemlji Europe“ jest najezda „državnih lopova“ u javna poduzeća. Delegirani od vlasti, nakrali su se gangsterski. Ti su tusti stranački miševi pokupili sve što je još bilo preostalo nakon što im je prepušten državni hambar. Obični je svijet nemoćan gledao što lopuže čine, gutao ljutnju i gorčinu. Sada mu je valjda već svega dosta. I tuđe besramnosti i vlastitog beznađa.

Da se kod nas bolje vladalo, manje kralo i odgovornije radilo, zemlja nije ni morala biti u krizi, usprkos svjetskoj recesiji. Nikakvog rebalansa proračuna nije ni moralo biti. Nismo ni morali biti zaduženi do grla. Nije ni trebalo biti ovoga famoznog proračunskog petljanja i krpanja, tako neutralna i nedužna naziva – „rebalans proračuna“. Kakav krasni eufemizam! Puno je spokojnije kada se žalosno stanje državne blagajne nazove „rebalans“ nego manjak. A samo je o njemu riječ.

Jako dobro to znaju i svi koji su potpisali za referendum, i oni koji nisu. Hrvatska tone. Nije to nikakvo „mnoštvo neimformiranih“. Kad bi barem bilo tako! Hrvatsku može iscijeliti i ozdraviti sustavna „duhovna obnova“, koja bi bila sveprotežnom, tj. od donjih slojeva društva do vrha vlasti.

Temeljni je hrvatski problem i više moralne nego političke i gospodarske prirode. Kada bi svatko odgovorno i na najbolji način radio svoj posao, Hrvatska bi valjda doista bila „lijepa naša“. Za taj prelazak Hrvatske iz pastorale u dramu nitko nije nevin. Lopovi su krivi, ali smo svi mi odgovorni. Jer smo godinama loše birali – i godinama šutjeli.