Strah je vrlo moćno i učinkovito oružje ako se želi primiriti i pod kontrolu staviti široke mase ljudi. Ono što se događalo u Sjedinjenim Državama nakon terorističkih napada 11. rujna školski je primjer kako se to radi.
Bilo je to nešto veliko, krajnje šokantno i spektakularno, nešto što svijet do toga datuma nije vidio. Ljudi se uglavnom jako boje takvih situacija pa vlasti i ne moraju puno razbijati glavu time hoće li narod šutke prihvatiti i prigrliti sve mjere koje budu nametnute kako bi se povećala nacionalna sigurnost, zaštitio život svakog pojedinca...
U siječnju i veljači 2001. u SAD-u ušla sam u barem deset zrakoplova na domaćim linijama bez ikakve kontrole, a u kioscima na samom ulazu u zrakoplov mogli su se kupiti noževi, skakavci i slično priručno naoružanje. Jedan kolega novinar, koji je bio u istoj grupi, u Teksasu je kupio lovački snajper koji se s njim uredno “šetao” po zrakoplovima kao ručna prtljaga. Tri godine potom na aerodromu u Washingtonu čekala sam pet sati u raznim redovima za razne kontrole, a kada sam samo rekla da se požure jer ću zakasniti na zrakoplov, policajka me, uz odobravanje tridesetak malo prestrašenih putnika koji su bili u blizini, silom odvukla u kabinu na totalnu pretragu. Nakon tog prizora i oni koji su možda željeli ubrzati svoj put prema zrakoplovu, od straha su zamukli.
Sve to bilo mi je nekako razumljivo i logično zato što su upravo putnički zrakoplovi bili oružje koje su teroristi upotrijebili. Bilo je to nešto što se ipak može pouzdano kontrolirati.
No nakon onoga što se prošloga tjedna dogodilo u Bostonu postavlja se složeno i politički škakljivo pitanje – kako kontrolirati klince s ruksacima na kojekakvim događanjima na kojima 99 posto ljudi nosi ruksake, kako kontrolirati prodaju ekspres-lonaca, čavala, kugličnih ležajeva i kućnih kemikalija koje se kupuju u samoposluzi, a od kojih se uz malo znanja i spretnosti može smućkati eksploziv. Ako bi se sada krenulo istim pravcem kao i nakon 11. rujna, to bi značilo da bi sve kupce gore spomenute robe trebalo evidentirati i kontrolirati, što je besmisleno i apsurdno.
Bostonski napad zapravo je pokazao da bilo što može poslužiti kao oružje za teroristički napad i da nema tog zakona o domovinskoj sigurnosti, zaštitara, policije, vojske, špijuna ili bilo čega drugoga čime bi se upravo ovakvi napadi mogli spriječiti a da se pri tome ozbiljno ne ograniče neke slobode na kojima se temelji društvo poput američkoga. U tom pogledu bostonski napad trebao bi izazvati znatno više zabrinutosti nego spektakularni napadi 11. rujna. Jer tada se moglo nešto učiniti i staviti pod kontrolu, a sada je to – gotovo nemoguće! Apsurdno! Suludo!
O tome koliko je situacija ozbiljna govori i reakcija predsjednika Baracka Obame, odnosno izostanak prave reakcije. Po tome se on ni po čemu nije razlikovao od Georgea Busha u prvim satima nakon napada 11. rujna. Nije ni čudno zato što je ovdje zaista riječ o neopipljivom neprijatelju, nečemu što se na može ni kontrolirati, ni spriječiti, ni iskorijeniti onako kako se to radilo do sada. Kada se još uzme u obzir da je prvi čovjek Al-Qa’ide Ayman al-Zawahiri otvoreno kazao da će upravo ovakvi napadi biti budućnost njihova djelovanja, onda stvari postaju sve složenije. Te njegove riječi dosad su bile apstraktne, no nakon Bostona svi jasno vide o čemu se zapravo radi.
Dan prije izbora 2004. Bin Laden je Busha upitao da promisli zašto Al-Qa’ida udara na SAD, a nema apsolutno ništa protiv Švedske. Osama je tim pitanjem zapravo htio sugerirati da ne bi imao ništa ni protiv Sjedinjenih Država kada bi se one na međunarodnoj sceni ponašale kao Švedska! Obami je trebao cijeli mandat da to shvati i da naciji kaže da je stoljeće rata iza njih. Sve se to sporo provodi u djelo.
Dok Amerika ne počne barem nalikovati na Švedsku, bit će još pojedinaca poput čečenske braće koji neće propustiti priliku upozoriti da preobrazba nije gotova.