Tuđman - barjak kojim se samo maše, ili barjak uspješnog HDZ-a

Besmislena je “retuđmanizacija” Hrvatske demokratske zajednice, besmislen je povratak politici dr. Franje Tuđmana, jer njegov osnovni naum - neovisna država, je ostvaren, a sve ostalo je bilo katastrofa. Katastrofalna je bila politika prema BiH, prema regiji, prema Srbima u Hrvatskoj, prema medijima i ljudskim pravima, a u toj politici nije bilo ni ekonomskih elemenata koji danas nešto vrijede.

Pozivanje na Tuđmana može imati određeni, i to kratkotrajni, marketinški učinak, i to je sve. Zacijelo bi i minimum zasluga koje ljevičari priznaju Tuđmanu bio relativiziran da generali Gotovina i Markač nisu oslobođeni. Ovako, hajde, bar nešto. A to nešto, napisano u jednoj rečeni poslije koje slijedi dvadeset rečenica pljuvanja, udjeljuju nam ljudi koji misle da samo oni imaju pravo na povijesni sud i istinu. Taj sud stilski je isti kao i sudovi koje su ispisivali ili izricali komentatori u komunizmu. Prolistajte novine iz toga vremena i u to ćete se uvjeriti. Tada su komentari pisani s osjećajem autora da iza njihova mišljenja stoje partija, policija, vojska, pravosuđe, jednom riječju - država.

Njihovi su nasljednici današnji ljevičarski kolumnisti i dežurni “analitičari”. Može li biti veće intelektualne bijede od one kojoj je potrebna zaštita pušaka, topova, policije, vojske, države? Polažući isključivo pravo na takvu zaštitu, oni sami sebe proglašavaju jedinima mjerodavnima za ocjene o sadašnjosti i prošlosti, pa i o Tuđmanu. Prema tome, sliku o Tuđmanu u sve vrijeme samostalne Hrvatske, pogotovo u posljednjih dvanaestak godina, stvarali su oni iz čije je države, Jugoslavije, prvi hrvatski predsjednik pošto-poto htio Hrvatsku izdvojiti, stvarali su ljudi koji mentalno nikad nisu prihvatili hrvatsku državu, a kad su je već morali prihvatiti, ona treba biti onakva kakvim je oni žele. Šokirani oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču, sada mu ipak nešto priznaju. Nikad mu, dakako, neće priznati da je na svom vlastitom primjeru pokazao kako djeluje pravna država - novinari koje je “diktator” Tuđman osobno tužio sudu zbog klevete krivnje su oslobođeni.

Sve pak presude iza kojih su otvoreno stajali Sanader i Mesić, toliko otvoreno da ih je Udruga sudaca morala opomenuti, završile su izricanjem kazni. Bilo je nezamislivo da u Tuđmanovo vrijeme policija stavi lisičine na ruke medijskom tajkunu (koja bi to bila grmljavina), Račanova ih je policija stavila. U Tuđmanovo vrijeme novinarstvo, pogotovo oporbeno, upravo je cvalo - mnogi listovi i drugi mediji poslije Tuđmana su ugušeni i ugašeni. Tuđmanova Hrvatska zaduživala se minimalno, i da se tako nastavilo, i danas bi dug inozemstvu bio pet puta manji. Nijedna banka i strateška državna tvrtka u Tuđmanovo vrijeme nije bila u većinskom stranom vlasništvu, poslije Tuđmana sve su završile u rukama stranaca. Nije, dakle, danas “retuđmanizacija” besmislena jer nema “političkog sadržaja” nego je prijeko potrebna kao briga za temeljne nacionalne interese. Povratak Tuđmanu danas se HDZ-u upisuje u opću sklonost mitovima, temama iz prošlosti, blajburzima... To ni izdaleka nije istina, Jer predsjednik HDZ-a je tako reći cijeli svoj politički život bio operativac, pa mu je djelotvornost kao glavno mjerilo najvažnija.

A Tuđman je iznad svega bio djelotovoran. Premda je važan i kao simbol i mit, i te kako je primjeran kao političar koji je znao ostvariti svoje političke ciljeve i kao domoljub koji je znao zaštititi nacionalne interese. Prema tome, “retuđmanizacija” nije nasilno oživljavanje prošlosti i “marketinški trik” nego prirodni nastavak politike koja je bila naprasno prekinuta. Naravno da se u gospodarstvu i drugdje podosta toga promijenilo i da su nužna nova državnička umijeća, ali sva temeljna Tuđmanova načela vrijede i danas. Pitanje je, dakako, političkoga ukusa i iskrenosti koliko će se HDZ koristiti Tuđmanom kao nacionalnim kriterijem a koliko kao za birače zavodljivim barjakom. Ali danas nije više teško razlikovati barjak koji slavi uspjeh od barjaka kojim se samo maše.