Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja Gladstone – odgovorio je svojedobno srpski premijer Nikola Pašić na optužbe oporbe da se engleski premijer William Gladstone nikad ne bi u parlamentu vulgarno izražavao poput svog srpskog kolege.
Ta anegdota najbolji je odgovor svim onim naivcima koji proteklih mjeseci po Hrvatskoj zagovaraju održavanje referenduma o raznim pitanjima – po uzoru na Švicarsku. Dobra ideja kad bi Hrvati bili poput Švicaraca. A koliko su im slični, jasno se može razabrati iz podataka o 200-tinjak tisuća nelegalnih građevina i 30 milijardi kuna poreznog duga koji trenutačno u Hrvatskoj postoji. No, i u svojoj biti ideja direktne demokracije koja je proteklih mjeseci stekla popularnost u domaćoj javnosti populistička je tlapnja – podvala istih onih političkih elita koje bi, navodno, trebala detronizirati. Hrvatski političari, u načelu, skupina su bezveznjaka kadroviranih u stranke nakon što su svojim osnovnim zanimanjima ostvarili neuspjeh. Da bi takvi vladali, godinama su sustavno provodili devalvaciju svake društvene vrijednosti, znanja, sposobnosti i truda koji u Hrvatskoj postoji. U zemlji slijepih i jednooki čovjek je kralj pa je narod za njih glasovao. No, narod je i nesklon samokritici, pa sad političare krivi za svoje probleme.
Rješenje je jednostavno – dajmo građanima da sami odlučuju. Pa će narod sam određivati gdje će i kakve biti elektrane, što će se učiti u školama, kako će se gospodariti šumom, vodom i ostalim resursima. Je li to demokracija? Neosporno je načelo demokracije da glas svakog čovjeka jednako vrijedi bez obzira na njegovo podrijetlo, dob, vjeroispovijest, obrazovanje ili materijalni status. No, da li bi svi trebali odlučivati o svemu?
Ta anarhična premisa zapravo je naličje referendumske poplave koja se Hrvatima danas nudi. Pa će tako o projektu gradnje elektrane neka neobrazovana lijenčina ili kriminalac odlučivati jednakopravno inženjeru koji je u stjecanje znanja o toj materiji uložio desetljeća života. Školujemo generacije psihologa, sociologa, učitelja i pedagoga, samo da bi njihovu stručnost o odgoju djece stavili na arbitražu bezimenoj masi. Svojoj djeci držimo važne govore o važnosti učenja, tjeramo ih da se obrazuju, studiraju, samo da bi onda njihov trud i rad izjednačili s voljom nekog skorojevića koji je na povratku s nedjeljne kavice svratio na biralište. Je li to zemlja znanja koju zazivamo?
Tijekom proteklih dvadeset godina Hrvatsku smo pretvorili u društvo srušenih idola i autoriteta, gdje su svi koji iskoče iz mase, trenutačno uprljani. U histeričnoj atmosferi nepovjerenja, svaki meritum ubija se argumentima ad hominem – napadom na karakter onoga koji govori. Ishod je predvidljiv. O svemu će odlučivati svi. Povijest razvoja čovječanstva povijest je pojedinaca i grupa koji su donosili teške odluke mimo volje, pa čak i odobrenja, većine u svom okruženju. Ti pojedinci, često neshvaćeni i prezreni za svog života, danas su prepoznati kao vizionari i velikani svojih nacija. Među aktualnim hrvatskim elitama takvih baš i nema, a promocijom referendumskih težnji trajno se i zatvara prostor za njihov angažman na javnoj sceni.
Na pomolu je “diktatura mediokriteta” – društveni sustav u kojem se odluke donose na temelju mišljenja koje svi imaju. A koja se formiraju na temelju uputa dobivenih s Markova trga, oltara crkava ili naslovnica masovnih medija. Ta demokratska fatamorgana tek je novo utjelovljenje sustava koji našu stvarnost oblikuje u posljednjih dvadeset, a čije posljedice upravo živimo. Građani su loše birali političare koji će za njihov račun donositi odluke. Sad vjeruju da će uspješno sami odlučivati, uz savjet tih istih političara. Što se tu zapravo mijenja i zašto bi ishod ovaj put bio drukčiji?
Naši političari, i to bilo koje političke boje, su kvazikasta bahatih, nekulturnih, prostačkih, jednom riječju primitivnih sveznalica, a zapravo velikih neznalica, koji se valjda tek upristoje pred kamerama. Briga njih i za njhove birače i za program i za javni interes. Referendumskom "prijetnjom" (jer je tako vide) podsjetilo bi ih se da su tek sluge ovog naroda od čijeg poreznog novca žive. A to da Hrvati nisu Švicarci, e pa nisu ni Slovenci, nisu ni Estonci Švicarci.... ne gradimo gothardski tunel već želimo zakon kojeg svaki iskusnijii pravnik može prevesti sa slovenskog. Da imamo referendume, bome bi vladajući, na svakoj razini, dobro razmislili bi li gurali određena rješenja. A i mi bismo kao narod konačno preuzeli odgovornost za same sebe. Pa makar nizali jednu lošu odluku za drugom.