U godini slabe vlasti i još gore oporbe imamo dobru šansu da se suočimo s realnošću

Zašto se većina ljudi, svake godine iznova, svjesno prežderava za božićne i novogodišnje blagdane, a poslije se zbog toga žali? U prvim danima siječnja banalnu priču o vremenu zamjenjuje lamentacija o tome kako se previše jelo. Nakon sarmi, francuskih salata i pečenja u prvim danima nove godine ritualno se jede nešto laganije, ili se započinju oštrije dijete kao okajanje blagdanskog grijeha neumjerenosti u jelu i piću. Prijatelj mi kaže kako je nekoliko kila viška koje je dobio za lanjskih blagdana uspio neokrnjene iznijeti kroz cijelu godinu i za ove blagdane im nadodati novi sloj šlaufa oko trbuha, kao što drvo dobiva nove godove. To mi kaže s nekim zen fatalizmom, kao da nije ni moglo drugačije.

Stvar samo na prvi pogled izgleda banalno, no ako analiziramo taj fenomen dublje, očito je kako masovno svjesno pretovaranje hranom ima u sebi nešto ritualno, vjerojatno je vezano s punjenjem stare godine i starog čovjeka do kraja te onda s novim početkom, s novim ciklusom nadanja i razočarenja.

Kao što je svako jutarnje buđenje poput malog rađanja, dolaska na svijet, tako i kružno kretanje Zemlje oko Sunca, u određenoj točki, koju odredimo kao početnu, može predstavljati simbolički početak novog života. Za nas je to pozicija koju gregorijanski kalendar označava kao 1. siječnja pa od nje računamo ciklus od 365 rotacija, pri čemu nakon svake četiri Zemljine “revolucije” dodajemo još jedan dan. Braći koja koriste julijanski kalendar nova godina započinje trinaest rotacija nakon naše, muslimanima i Kinezima opet drugačije... Bez obzira koju smo točku Zemljine putanje oko Sunca uzeli kao startnu, princip je isti, ponovni dolazak Zemlje u tu točku simbolizira novi početak, novu godinu kao još neispisanu ploču, bijeli papir, prazan Wordov dokument...

Naš konvencionalni početak godine pada blizu zimskog solisticija, trenutka u kojem je dan najkraći i nakon kojeg se počinje produžavati. Ta, što bi naši ministri rekli, “promjena trenda” budi dodatnu nadu. Noć je još uvijek duga, dan kratak, hladan i maglovit, ali počeo je rasti, pa tko preživi do ljeta, uživat će.

Kad se stara godina primakne kraju, sve je manja mogućnost da se u njoj nešto bitno dogodi. Nemogućnost svake dalje mogućnosti kao simbolička smrt stare godine nastupa 31. 12. u ponoć, kada se godina zaključuje. Blagdansko prežderavanje na tom izmaku godine mogu objasniti samo kao duboko usađeni ritual, u kojem se suživljavamo s pretovarenom godinom. Stoga, kad kažemo –”ubio se hranom”, ubio se simbolički onaj lanjski čovjek, iz 2012. Slijedi potreba za čišćenjem jer želimo biti poput nove godine. Prazna ploča, mogućnost promjene, donošenja novih odluka, sloboda, budućnost. Naravno, sve to se nakon triježnjenja vrlo brzo pokazuje kao iluzija. Nema novog početka. Vučemo svoju prošlost na sebi kao puž kućicu. Mogućnost igre u novoj godini je vrlo ograničena. 1. 1. se ne budimo u neutralnoj, nultoj poziciji bijelog papira, nego crne financijske rupe koju treba ispuniti.

Ova godina je započela uobičajenim svinjarijama. U samo par dana država nam se stigla dodatno zadužiti, već su došla nova bolna poskupljena, već imamo nekoliko novih stravičnih ubojstava kojima nas zasipaju naslovnice novina, Linić je u Dubaiju pokazao uobičajeni nedostatak takta, a Mamić je drugi dan 2013. opet napravio dobar posao prodajom Domagoja Vide.

Umjereni pesimizam se u ovakvim vremenima čini kao najracionalniji i najzdraviji stav. Onomu tko je trezveno i bez pompe ušao u novu godinu, njeni prvi dani i događaji neće biti bolno otrežnjenje već potvrda očekivanog. Ne treba mi kristalna kugla za vidjeti kako je pomalo ironično reći “sretna svima 2013!”, jer većini takva neće biti. Izvjesno je kako 2013. neće biti “godina oporavka”. Nezaposlenih će biti još više, BDP će dodatno padati, društvo će biti podjeljenije, frustracije još veće. Najljepše razdoblje 2013., za one koji vole sanjati, bit će kampanja za lokalne izbore. Otvarat će se radovi, obećavati med i mlijeko, bit će besplatnih koncerata, milovat će nam uši pričom kako živimo u sjajnim gradovima i selima, koji “zaslužuju bolje”, iako znamo da zaslužuju upravo ono što imaju jer su to i birali. Najviše prljavog rublja bit će u Istri i Zagrebu tj. tamo gdje još ima nešto potencijalnog plijena. Ako je Veliki Brat ne pritisne, Slovenija će ucjenjivati s ratifikacijom ugovora o pristupanju Hrvatske EU do kraja, tj. dok Hrvatska ne žrtvuje nekoliko stotina milijuna eura za viši cilj. U svakom slučaju, probudit ćemo se ujutro 2.7. 2013. kao članovi velike zajednice u kojoj ćemo tobože ravnopravno sjediti za zajedničkim stolom. To je najvažnije jutro u cijeloj godini - vidjet ćemo kako je san realiziran, a mi smo i dalje u istim problemima kao i prije. E to je šansa za početak dubinskog političkog preobražaja! U godini slabe vlasti i još gore oporbe, predstoji nam dragocjena prilika za suočavanje s realnošću nakon dovršenja dominantnog političkog mita. Ako ništa drugo, sigurno je da ćemo se na samom kraju 2013. opet ritualno prežderavati kako bi se uskladili sa zasićenom godinom na izmaku.